Andreas Fecker, koji je danas autor i novinar koji se bavi pitanjima zračnog prometa, tvrdi da je jasno da svi ljudi na Balkanu nisu naučili lekcije iz prošlosti.
Jedna rečenica, koju je čuo 1999. u Banjoj Luci, i danas prati nekadašnjeg njemačkog oficira Andreasa Feckera koji je krajem devedesetih boravio u BiH i bio zadužen za uvođenje civilnih struktura u zračni sektor, a glasila je: „Kada SFOR ode odavde, onda imamo neke nedovršene poslove da ovdje završimo“.
Ime osobe koja je izrekla tu rečenicu ne želi da navede, jer, kako kaže, možda se ona promijenila i danas razmišlja drugačije.
Fecker, koji je danas autor i novinar koji se bavi pitanjima zračnog prometa, tvrdi da je jasno da svi ljudi na Balkanu nisu naučili lekcije iz prošlosti, a zahvalan je na tome da je imao priliku upoznati se s postratnom situacijom u BiH.
“Doživio sam zahvalnost i skepsu. Htio sam tada da još ostanem u BiH i pomognem u posredovanju između ljudi, ali nisam. Od tada nisam bio u BiH, ali sve pomno pratim putem medija. Siguran sam da je veliki broj ljudi, nakon što je uspostavljen mir, očekivao da će se zemlja brže oporaviti i da će se brže integrirati u evropsku zajednicu. Ta očekivanja smo mi iznevjerili, jer su uvijek dolazile nove krize u svijetu (Irak, Afganistan, Somalija, Grčka…)”, počinje svoju priču Fecker.
Jedna priča mu je posebno ostala u sjećanju, a kaže da se i danas nekad navečere probudi, da bi razmišljao o toj i drugim situacijama koje su se desile kada je bio na zadatku u BiH.
Ponos i razočarenje
U svojoj kolumni koju je napisao za portal airportzentrale.de Fecker piše da je u tada u BiH pregovarao s čovjekom iz Svjetske banke o fondu za obuku bosanskohercegovačkih kontrolora leta.
Plan mu je bio da predstavnike tri etničke grupe “izvede iz njihove okoline koja je zračila napetošću i da im omogući obuku i specijalizaciju na Akademiji za sigurnost i kontrolu letova DFS ili na Akademiji Bundeswehra (njemačke vojske)”.
Svjetska banka je, po njegovim riječima, bila spremna izdvojiti jedan milion američkih dolara.
“Pucao je od ponosa” kada je trojici, po etničkom principu, izabranih direktora zajedničke bh. institucije za zračni saobraćaj predstavio njegov plan.
I dok su Bošnjak i Hrvat oduševljeno zapljeskali, piše Fecker, Srbin je rekao: “U tom slučaju bih ja rado uzeo 333.333 dolara i poslao naše kontrolore leta u Beograd na obuku.”
Fecker mu je odgovorio da to ne dolazi u obzir – ili svi skupa ili neće biti novca, ali njegov odgovor je glasio: “Onda ništa od toga”.
“Osjećao sam se užasno. Borio sam se da ne plačem. Možda je bila taktička greška što sam ponudio njima trojici zajedno tu opciju. Da se izrazim kao vojnik – neko je vidio da sam otvoren i zabio nož u mene. Tako je prvo pogodio Bošnjaka i Hrvata, koji su bili oduševljeni tom idejom, a onda mene. Taj čovjek je osjetio koliko sam ponosan bio kada sam im nudio tu opciju. Očito je da u postratnom periodu ne smijete djelovati vođeni osjećajima, nego hladno i objektivno. Morate dobro razviti plan i protivniku dati vrijeme da razmisli, kako bi i vi imali vremena sa se savjetujete s ‘vrhom'”, kaže Fecker.
Prisjeća se da su nakon rata u BiH Beograd i Zagreb dijelili kontrolu nad bh. nebom i servisom NOTAM (Notice to Airmen-za sigurnost pilota).
“Dvije agencije iz Srbije i Hrvatske su, kako se sjećam, dobijale 45 posto od prihoda, a Sarajevo 10 posto”, ističe on.
Postojala je, kaže Fecker, i tada mogućnost da se napravi kontrolni centar u BiH, to je bila alternativa, ali postavljalo se pitanje da li je potrebno uspostaviti u svakoj državi bivše Jugoslavije pojedinačno zračni prostor u vremenu kada je Evropa težila ka tome da spaja zračne prostore na tom kontinentu.
“Tada su piloti letjeli nekim rutama, i prije nego što su dobili instrukcije od stanica na zemlji. Također, prihode od preleta zemlja ne može sama tek tako postaviti. Tzv. Unit Rate mora odgovarati stvarnim rashodima”.
BiH mora zastupati čovjek od znanja
Fecker, ipak, smatra da bi međunarodna zajednica mogla državi biti više od pomoći, što se tiče uspostavljanja kontrole nad bh. nebom, ali pod određenim okolnostima.
“BiH se treba aktivno angažirati u EACAC (European Civil Aviation Conference), koji se sastoji od 44 zemlje. Proteklih godina se veliki broj zemalja istočne Evrope pridružio EACAC-u, ali one, nažalost, igraju prepasivnu ulogu u njegovom radu. Ko god BiH zastupa u EACAC-u mora govoriti engleski i mora jako zastupati interese zemlje, ali istovremeno mora biti uljudan. To mora biti čovjek od znanja i ne smije imati skrivene namjere. Ne smiju postojati animoziteti između entiteta jer je međunarodna zajednica u kriznim periodima jako osjetljiva po tom pitanju”.
Po mišljenju mnogih eksperata, BiH i danas ima premalo obučenih kontrolora leta, a kako je ranije rečeno iz Agencije za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine (BHANSA), to je i jedan od razloga što bi preuzimanje odgovornosti za pružanje usluga u zračnoj plovidbi u cjelokupnom zračnom prostoru zemlje trebalo biti okončana tek tokom 2019. godine. Problem su djelomično i finansije.
Fecker se prisjeća da bosanski kontrolori leta išli na obuku u Tursku i Maleziju, a pita se da li je to dobro rješenje za ljude iz oba entiteta.
“Možda bi trebali još jedno pokušati preko ICAO-a ili EUROCONTROL-a da se organiziraju besplatne obuke u Njemačkoj ili Luksemburgu”, smatra on.
Štednja kroz mirni suživot
Nedavno je bankrotirala jedina bh. aviokompanija BH Airlines, a Fecker tvrdi da je često slučaj da aviokompanije u manjim zemljama nisu u stanju da generiraju dovoljno putnika ili tereta (prtljag) da bi pokrile troškove letenja.
“Napisao sam knjigu od 1.500 stranica o svim važnim aviokompanijama u svijetu i mogu reći da neke od tih kompanija postoje samo zbog reputacije. Postoje i velike državne aviokompanije koje su bankrotirale, ali ipak dalje rade na račun države”.
BiH je nedavno usvojila Pregled odbrane, a glavni aspekt tog dokumenta je po mišljenju mnogih analitičara modernizacija helikoptera koji su zastarjeli.
Po Feckerovim riječima bi bilo najbolje da se BiH udruži sa zemljama u regiji i da zajedno nešto urade po pitanju modernizacije.
“Vojna oprema ‘jede’ budžetska sredstva koja bi se mogla iskoristiti za nešto drugo – važnije”.
Zaključuje da se na tom polju najviše može štedjeti kroz mirni suživot, ali zna da to nekada nije jednostavno.
