Zeničanin Nihad Fetić Hakala već 34 godine konstanta je na muzičkoj sceni. Ljudi ga vole, a on se nikada nije volio previše eksponirati. U otvorenoj ispovijesti za “Dnevni avaz” govorio je otkud u muzici, kako je dobio nadimak Hakala, koji je njegov najteži trenutak u karijeri, ali i kada planira da ode u penziju.
– Čovjek se rodi za nešto, neki to otkriju, a neki umru i nikada ne otkriju zašto su se rodili. Od djetinjstva sam davao muzičke znakove. Bio sam rođeni talent. Što bi moj otac rekao, nisi znao riječi izgovarati, ali si pjevao. Davne 1984., po izlasku iz tadašnje JNA, bio sam na jednom ispraćaju u gdje je došao i Sedin Šarić sa harmonikom. Moji su, po običaju, tražili da pjevam, on me čuo i pozvao da dođem u Ričice, gdje su bile probe tadašnjeg kulturno-umjetničkog društva. Tako sam krenuo, a onda je 1985. “Zov”, koja je radila po hotelima u Zenici, tražila pjevača i prijavio sam se na audiciju. Kada su me čuli, drugima su rekli da mogu ići.
Onda su uslijedili nastupi po lokalima u Vitezu, Biloj, Kaknju, Zenici, baštama hotela “Metalurg”, Doma armije… Krajem 1992. snimam album, a 1. jula 1993. postajem profesionalac.
Ostao sam isti
Otkud nadimak Hakala?
– To je po “Top listi Nadrealista“. Prepričavao sam scene iz „Nadrealista“, posebno Đuru i scenu “Jasmine, dira me Hakala”. Onda dođemo na tezgu, a oni kažu: “Hajde, Hakala”. Prvo sam negodovao, poslije se i navikao. Kada je došlo do toga da snimim prvi album, oni me i nagovore, jer već imaju dva Nihada – Alibegović i Kantić, da stavim na album Hakala, što sam i prihvatio, a ostalo je i do dana danas. Ne kajem se.
Elektrotehničar ste po struci. Imate li radnog staža u tom poslu?
– Od 1985. do 1992. radio sam kao tehničar slabe struje. Radio sam i u baždarnici Visoke peći par godina, a onda prelazim u novu aglomeraciju kada se otvorila. Došao sam do drugog majstora po struci, ali, eto, 1992. uzimam neplaćeno tri mjeseca da idem pjevati na otvorenju objekta u Austriji. Međutim, desio se prokleti rat, nisam se ni vratio, a potom dobijam i otkaz iz Željezare. Ali, Bog je dao nafaku u muzici.
Već 34 godine ste u muzici, na što ste najponosniji?
– Nikada se nisam promijenio, iako sam među vodećim vokalima na bh. sceni. Također, u 57. godini mogu gostovati u diskotekama, što malo mojih kolega može. Nikada nisam dozvolio da me uspjeh poremeti, ostao sam na nogama, iako se ljudi u ovom poslu poremete, odaju se porocima, hoće, kažu, da probaju sve. Srećom, ja sam ostao svoj i gledao da uvijek budem zlatna sredina.
Album „Zenica“
Sinonim za Hakalu je pjesma o Zenici.
– Godine 1994. snimio sam album „Zenica“, na kojem nije bila u planu ta pjesma. Išao sam na otvorenje jedne diskoteke u Lenama kod Ostabrika. Bio sam u vozu, nisam još imao vozački, i pokušavao sam napraviti melodiju za pjesmu o majci. Dok se vozim, gledam kroz prozor. April mjesec, zelenilo. Jednostavno mi samo dođe tekst. Napravim prvu strofu, a onda su stizale riječi i za ostale strofe. Pjesma je inspirirana životom, kad sam išao na Dobru vodu sa ocem gdje smo hladili lubenice, kada se išlo na igranke. Kada je došla treća strofa, sjetio sam se kule u Vranduku gdje smo nakon škole išli igrati nogometa. Iskreno, nisam znao šta u refren, razmišljao sam po čemu smo poznati, a onda mi je naumpala Željezara, gdje sam i radio sedam godina, tako da sam i to uklopio u pjesmu. Vratim se s otvorenja diskoteke, odem u studio i snimim pjesmu koja je himna ne samo Zenice, nego je traže ljudi gdje god odem da pjevam. Drago mi je da je to pjesma za sva vremena.
Koja pjesma Vam je najdraža?
– “Brate moj”, koja je vezana lično za mene, jer mi je brat poginuo 1993. Rijetko je pjevam… Prvog jula 1993. mi je izašao prvi album, a brat mi je poginuo 24. jula. Imao je 20 godina, tek oženjen, na početku života. Nažalost, to se dogodilo. Što se kaže, bio je Bogu draži. Žao mi je samo što nisam proveo više vremena sa njim, ostao sam ga željan. Ali, život ide dalje…
Ostvareni ste u svakom smislu, od karijere do porodice. Imate tri kćerke?
– Porodica trpi. Djeca odrastu, a nisi bio tu. Sada imam unuku i gledam da što više vremena provodim s porodicom. Razrijedio sam muziku. Dođete u godine da to ne može ni organizam podnijeti. Znao sam otići iz Zenice do Holandije, otpjevati, pa odmah nazad. Izađem iz auta kao robot od umora. Više ne mogu taj tempo, radim više svadbi ljeti, dogovorim diskoteke po BiH. Dakle, odradim ljeti dvadesetak nastupa i meni je to dovoljno. Uspijem zaraditi, ali i biti s unukom Lejlom, kćerkama. Gledam da unuci poklonim djetinjstvo kakvo zaslužuje. Uvijek su govorili da iza uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Da nije bilo moje supruge , možda bih uradio neke gluposti u karijeri. Sreća pa je ona bila jake i tvrde ruke. Bilo je nekih neslaganja, kao i u svakom braku, ali nikada nije dala na djecu, familiju…
– I kada nešto pomislite uraditi, naumpadne vam supruga.
Volim nogomet
U čemu privatno uživate?
– Volim nogomet, igram sa svojom rajom i muzičarima termine. Također, uživam da provodim vrijeme s porodicom. Dakle, ništa posebno, ali to su sitnice koje meni itekako znače.
Govorite da vam je karijera na zalasku.
– Ne znam do kada ću pjevati. Sve dok me traže, pjevat ću. Ovaj posao uđe pod kožu. Ne možete ga se lako riješiti. Napravim pauzu mjese i onda mi nešto fali. Mislim da sam zaslužio veliki koncert u zeničkoj Areni. Iskreno, to bi i bila prava tačka na moju karijeru, da se odužim gradu koji najviše volim i gdje živim, da im poklonim koncert.
Neostvarena želja pjesma Šaulića
Postoji li nešto u karijeri što niste ostvarili?
– Bio sam sa rahmetli Šabanom Šaulićem, napravio je pjesmu za mene koju sam trebao snimiti. Međutim, drugi ljudi su upetljali prste, kazali mu da je ostavi sebi i nije došlo do toga. Bio mi je idol, rastao sam uz njegove pjesme, a to mi je ostala neostvarena želja, da mi on napravi pjesmu.
Željezarska plaća
Kada se moglo bolje živjeti od muzike, prije 20-30 godina ili sada?
– Prije 30 godina, kada sam bio amater, dnevnica muzičara bila je deset maraka. Dakle, četiri muzičara i ja, dnevnica 50 KM, ali smo znali pjevati sedam sati samo za bakšiš. Nije se moglo stići sve otpjevati. Za par mjeseci sam od toga uspio izgraditi kuću, a željezarsku plaću nisam ni trošio. Digao sam preko plaće jednom kredit da kupim TV u boji. Ostalo sve od mikrofona. Svi su tada imali posla, znalo se ko pjeva u kafani, birtiji, a ko u hotelima, većim lokalima, baštama… Muzičari su bili prije uniformisani, danas je to daleko od toga i, nažalost, sve je to drugačije. Muzičar je nekada bio gospodin, danas još samo da uzmu kandžiju i da ih potjeraju.
– Ponovo bih izabrao da moj život budu muzika i pjesma.
