U maju prošle godine, Sonia Loredo je dobila poziv kakvom se raduje svaka majka. „Dolazim da provedem Dan majki sa tobom, mama“, rekao joj je sin Julio Cesar Martinez u telefonskom razgovoru.
Julio (22) je rođen u Sjedinjenim Američkim Državama, a u to vrijeme je živio u Houstonu. No, povremeno je odlazio kući u Matamoros u Meksiku kako bi posjetio svojoj porodicu – majku Soniju, oca Juana Manuela, i dvije mlađe sestre, Lauru (10) i Mariju (3).
Od Houstona do meksičkog pograničnog grada Matamorosa ima otprilike pet sati vožnje.
Po svemu sudeći, Julio je bio dobar mladić koji je sastavljao kraj s krajem radeći u ribarskoj industriji u Houstonu. Nije pio alkohol i štedio je novac za školu i slao porodici kadgod je mogao. U Matamorosu, Sonia je ostajala u kući i brinula se o Lauri i Mariji, ali je honorarno radila u kantini lokalne osnovne škole.
Kada je Julio stigao kući u maju prošle godina za Dan majki, čekalo ga je njegovo omiljeno jelo. Nakon nekoliko dana, Julio je otišao da se nađe sa svojim prijateljima da love ribu pored vode. „Idem, ali ću se brzo vratiti“, rekao je majci na izlasku iz kuće.
Ali, Julio se nikada nije vratio.
‘Gdje je moj sin’
Zabrinuta Sonia je počela kucati na vrata i pitati ljude u Matamorosu da li znaju gdje je Julio. Otišla je u policijsku stanicu, lokalni zatvor, crkvu, restoran na uglu. Nekoliko očevidaca ispričalo je sličnu priču, rekavši da su vidjeli da su Julija uhvatili muškarci iz lokalne meksičke vojne baze.
Sonia je otišla do baze gdje je vidjela da su zaplijenili automobil njenog sina. Sonia je rekla da su joj dužnosnici u bazi rekli da je Julio uhapšen zbog manjeg ribarskog prekršaja i da će sljedećeg dana biti oslobođen.
Ali, kada je sljedeći dan došla u bazu rekla je da su je obavijestili da ne znaju gdje se nalazi. Nešto nije bilo uredu. Matamoros je užurban, ali i opasan pogranični grad, kojim haraju narko-bande, nasilje i ubistva. Ali, Sonia i njena porodica su živjeli daleko od te mračne strane grada.
„Moj suprug i ja nikada nismo imali problema ni s kim u Matamorosu“, prisjetila se Sonia.
Odlučni da pronađu odgovore i da ne šute, Sonia je otišla u Mexico City kako bi razgovarala sa Vladinim dužnosnicima koji se bave pitanjima ljudskih prava. Zahtijevala je da priča sa lokalnim zastupnicima, odbijajući da prihvati ‘ne’ kao odgovor.
Pošto je Julio američki državljanin, otišla je do najbližeg američkog konzulata.
Tamo su joj rekli da oni nemaju osoblje koje istražuje pitanja nestalih osoba, ali pošto je bila uporna, rekli su joj da donese izjave očevidaca koji tvrde da su ga odveli marinci.
Na upit o Julijevom slučaju, službenik State Departmenta u Washingtonu je rekao da su oni upoznati sa medijskim izvještajima da je prijavljen nestanak američkog državljanina.
Ali, službenik je dodao, ako nestanak bude potvrđen, američki dužnosnici će sarađivati sa meksičkim vlastima na rješavanju tog pitanju, te dalje nije želio komentarisati.
Glasnogovornik meksičkih marinaca rekao je za Al Jazeeru da oni nemaju nikakvih informacija o tome gdje se nalazi Julio Cesar Martinez Loredo, dodajući da pretraga zapisa ne pokazuje nikakve naznake da je on ikada bio u njihovom pritvoru u Matamorosu.
Frustrirana Sonia je počela održavati male proteste u Matamorosu kako bi podigla svijest i kako bi pritisla marince da joj daju odgovore.
Suočila se sa viceadmiralom baze na lokalnoj paradi. „Pitala sam ga – gdje je moj sin?“ prisjeća se. Nije odgovorio, rekla je Sonia.
Onda se situacija pogoršala.
‘Morate nestati’
Sljedećeg dana, dok je bila vani sa djecom, susjed ju je nazvao na mobitel. „Sonia, Julio je nestao, ali sada vi morate nestati iz svog doma“, rekao joj je susjed.
Prema riječima očevidaca, naoružani ljudi su došli i tražili Soniju i kada je nisu našli kod kuće, pretresli su joj kuću i uzeli lične dokumente.
Prema njenim riječima, susjed je rekao da su to bili muškarci iz lokalne vojne baze. Ona je to vidjela kao direktnu i neposrednu prijetnju sigurnosti svoje porodice. „Bila sam uplašena“, rekla je.
Sonia i njena porodica su 3. novembra 2014. godine otišli do međudržavnog mosta koji razdvaja Matamoros i Brownsville u Teksasu i zatražili azil u SAD-u.
Sedam dana kasnije, službenik za pitanja azila saslušao ih je i zaključio da je njihov strah opravdan i da bi njihovi životi mogli biti u opasnosti ako budu deportovani u Meksiko.
Porodica Loredo se predala policijskim službenicima američke Agencije za imigraciju i carine. Tada se situacija pogoršala za ovu porodicu.
Sonijinog supruga, Juana Manuela, poslali su u pritvorni centar za neprijavljene migrante koji traže azil u Los Fresnou u Teksasu. Soniju i njene dvije kćerke su poslali u sličan centar za žene u Karnes Cityju u Teksasu, koji je udaljen 380 kilometara.
To se desilo prije gotovo tri mjeseca – i tu se i dalje nalaze.
‘Želimo da izađemo odavde’
Porodica Loredo je postala jedna od hiljada neprijavljenih imigranata koji traže azil i koje je američka Vlada smjestila u pritvorni centar dok se ne riješi njihov slučaj.
Ekipa Al Jazeere nedavno se sastala sa Sonijom u pritvornom centru u Karnes Cityju u Teksasu.
Zahtjevi novinara za intervjue sa imigrantima koji traže azil u tom objektu se češće odbijaju, nego odobravaju. Ovaj novinar je ušao kao gost koji je zatražio da, uz njeno dopuštenje, razgovara sa Sonijom za vrijeme posjete.
Sonia, koja nije optužena da je počinila bilo kakav zločin, poznata je kao zatvorenik A202132712. Slovo ‘A’ znači „stranac“.
Svi posjetitelji moraju predati lične predmete prije ulaska, mada je novinar unio jedan komad papira i hemijsku olovku kako bi zabilježio ono što mu je govorila Sonia, koja je sjedila u sterilnoj sobi sa sigurnosnim kamerama i debelim metalnim vratima.
Sonia nije razgovarala sa mužem od kada su ih razdvojili. Na sebi je imala duksericu, naočale i drvenu ogrlicu sa privjeskom raspela. Sporim i promišljenim tonom ispričala nam je svoju priču. Onda je počela plakati.
„Želimo da izađemo odavde“, rekla. „Moje kćerke me pitaju gdje im je otac. Mi smo svi jako bliski i nismo navikli da budemo ovako razdvojeni“.
Neizvjesna budućnost
Jonathan Ryan, izvršni direktor Ureda za izbjeglice i imigrante Centra za obrazovanje i pravne usluge (RAICES), besplatno je preuzeo njen slučaj i uputio zahtjev za uvjetno puštanje američkoj Agenciji za imigraciju i carine (ICE) i Ministarstvu sigurnosti.
ICE je pristao pustiti Soniju i njene kćerke, pod uslovom da plate kauciju od 7.500 dolara. Sonia nema taj novac. Njen jedini izvor prihoda je honorarni posao čistačice u pritvornom centru, gdje joj satnica iznosi samo jedan dolar.
Ryan kaže da je sistem iznevjerio porodicu Loredo.
„Sonia je pobjegla u SAD misleći da ćemo mi njoj i njenoj porodici pružiti zaštitu koju joj njena zemlja nije mogla ili nije htjela pružiti“, rekao je Ryan, koji pokušava prikupiti novac kako bi Sonia i njene kćerke bile puštene iz pritvora.
„Umjesto da bude zaštićena, umjesto da bude zainteresovana za nestanak njenog sina, naša zemlja svaki dan troši novac da zatvori nju, njenu djecu i njenog muža, a oni nisu učinili ništa loše“.
„Ovaj sistem je u potpunosti iskrenut…Ono kroz šta ona sada prolazi nije nešto kroz šta bi trebala prolaziti jedna majka nestalog američkog državljanina“.
Iako je Ryan rekao da ne zna šta se desilo sa Juliom, sumnja da je počinjen zločin.
„Činjenica je da je Julio, američki državljanin, umiješan u ovu priču i sasvim je moguće da su otmičari shvatili da je Julio američki državljanin, tek nakon sto su ga oteli“, kaže Ryan. „I moguće je da ovo zataškavanje proizilazi iz straha šta bi se moglo desiti ako se otkrije“.
Što se tiče Sonije, njena budućnost je neizvjesna. „Želim da izađem odavde, ali ne mogu se vratiti u Matamoros“, rekla je Al Jazeeri.
Na pitanje o tome da li se nada da će jednog dana pronaći Julia živog, on ja tiho odgovorila: „Mislim da je vjerovatno mrtav. Sve što sam željela je njegovo tijelo, da ga dostojanstveno pokopam“.
Ubrzo nakon toga, stražari su prišli da kažu da su posjete završene i da je vrijeme da odemo.
