Ekipa “Dnevnog avaza” posjetila je protekle sedmice “Kampus”, a svoju gorku životnu istinu s nama je podijelio 37-godišnji Sarajlija. Nakon 19 godina korištenja narkotika, konačno želi novu i bolju budućnost. Barem joj se nada.
Naš sagovornik bivši je ovisnik i nije želio otkriti identitet, ali želi da njegova ispovijest bude upozorenje svima onima koji dolaze u dodir s drogama.
Imao je priliku da bira. Nažalost, izabrao je pogrešan put. Godinama je lutao. Svoju priču započeo je jakim i dubokim glasom. Pakao ovisnosti koji je prošao, nikome ne bi poželio. No, okrenuo se budućnosti i, kako kaže, želi samo jedno – normalan život.
Psihička bolest
– Za dva dana napuštam zajednicu u koju sam po drugi put ušao 5. decembra 2013. godine. Prije nego što sam došao, izgubio sam svaku nadu i smisao života. Završavao sam nekoliko puta i u psihijatrijskim bolnicama. Nisam imao volju za životom. Bio sam čovjek koji nije mogao da razmišlja. Nisam mogao da pričam. Hvala Bogu što sam došao ovdje i direktoru Hasi Tiriću što je otvorio ustanovu. Dobio sam novu nadu za život. To osjećam u dubini duše. Dosta mi je vjera pomogla, ali i roditelji, jer oni jedini imaju ljubav bez interesa. To su ljudi koji me vole, koji su od samog početka sa mnom. Sada, konačno, svi vide neke promjene na meni, a najbitnije je da ja osjećam unutrašnje zadovoljstvo – započinje ovaj Sarajlija priču o svojoj gorkoj sudbini.
Godina koja je iza njega, puna je uspona i padova, a dolazak u zajednicu prva je stvar koju će uspješno okončati. Jer, sve što je započinjao, kaže, na pola je prekidao. I opet bi ga koštalo.
– S obzirom na to da imam psihičku bolest, nestabilni poremećaj ličnosti prouzrokovan uzimanjem psihoaktivnih supstanci F11.2, nije lako. Ali, hvala Bogu, ponosan sam na sebe. Šta dalje poslije boravka, glavno je pitanje. Znam da ću otići kući, a sretan sam što su mi ljudi iz “Kampusa” izašli ususret pa ću ostati ovdje da volontiram. Naredna želja mi je da upišem fakultet – ističe sagovornik.
Drugi program odvikavanja završio je do posljednjeg dana. Prvi put je napustio ustanovu, ali je shvatio da mora sebi dati drugu šansu.
– Kada sam se nakon osam i po mjeseci udebljao, mislio sam da mogu dalje sam. Ipak, neznanje me je ponijelo, izašao sam na ulicu i tako živio nekoliko mjeseci. Počele su mi se dešavati najgore stvari. U razgovoru s roditeljima i ljudima koje sam upoznao u “Kampusu”, shvatio sam da je moje jedino rješenje da ponovo dođem ovdje. Jer, droga mi nikada ništa dobro nije donijela. Razrušila mi je brak. Nemojte me pitati ko je kriv. Ja sam kriv. Droga je kriva. Moja bolest je najveći krivac za sve – nastavlja sagovornik.
Moj horor
A konzumiranje droge počelo je vrlo naivno, kako obično i počinju ovakve drame. Odrastao je u sarajevskom naselju Pofalići, a u ratnom periodu otac mu je teško ranjen.
– Imam i mlađu sestru, a majka je stalno odlazila kod oca u bolnicu tako da sam često ostajao sam. Upao sam u loše društvo. Počelo je eksperimentiranje. Počeo sam da pijem alkohol, da pušim travu i to je trajalo nekoliko godina. Da ću ostati na travi, bila je samo laž, na koju svi padaju. Tada se moja ovisnost razvila, na red su došle malo jače droge, kao što su spid i ekstazi. Uzimajući to, nisam ni shvatio u kakvim sam problemima. Meni je bilo dobro i ništa drugo me nije zanimalo. Prikrivao sam sve to nekoliko godina, roditelji su, naravno, posljednji saznali. Tada su počeli prvi problemi sa zakonom. Nekoliko puta sam osuđivan na zatvorske kazne. U zatvoru sam bio godinu i po, potom deset mjeseci, a zatim sedam. Tu je počeo moj horor. Prvi put sam probao herion. Navukao sam se kao najveći seljak, i to u 31. godini. Navukao sam se na jake droge. Sve najgore mi se dešavalo. Ne volim ni da se prisjećam tog perioda života, jer me je doveo tu gdje sam sada – govori 37-godišnjak.
Sebi nije htio priznati ovisnost, a roditeljima je uspješno dugo skrivao. Heroin je uzimao kako bi ostao normalan. Svakog dana trebalo mu je od 200 do 300 maraka.
– Radio sam kod oca u firmi. Dobro sam se prikrivao, a onda sam počeo krasti. Krao sam od svojih roditelja. Otac je primjećivao da fale materijal, novac iz firme. I shvatio je da imam problem. Imao je i neke naznake da se drogiram, jer su moja bivša supruga i neki prijateji govorili da sam u problemima. A, kako to obično biva, ja sam lagao. Ustvari, lagao sam samom sebi. “Nije istina, nije istina”, bile su moje riječi. Pričao sam svašta i zavlačio ih. U jednom trenutku, kada više nisam imao para, upao sam u krizu. Tada je po mene došla Hitna pomoć. Otišao sam u bolnicu, gdje sam primao “metadon”. To je trajalo tri godine. Ali, horor nije prestao, jer sam uporedo s “metadonom” uzimao i droge. Moja borba nastavila je da se vuče – govori bivši heroinski ovisnik.
Novi početak
Izgubio je suprugu, prijatelje, nije bio koristan ni porodici ni društvu, a najgore je što nije bio koristan sam sebi.
– Kada se nadrogiram dobro i kada imam para, sam sebi kažem: “Od sutra više neću.” No, kada se probudim, kada počnu bolovi, kada počne kriza, zaboraviš ono što si mislio. To je nešto jače od mene. Heroin je takva droga da vas povlači u samoću. Zadovoljan si kad si sam, da dođeš do novca da uzmeš drogu i da budeš kao živi mrtvac. Osim što sam se ja udaljivao od svih, udaljavali su se i oni od mene. Govorili su mi prijatelji da ne uzimam više, ali ja sam bio najpametniji – nerado se prisjeća tih momenata.
Iz Terapijske zajednice izlazi kao potpuno nova osoba. Želi potpuno novi početak. Za njega ovo, tvrdi, nije kraj. Kraj je tamo gdje je posljednji put probao heroin.
– Ovdje je moja druga porodica. Oni su mi pružili novu priliku. Niko me više neće navratiti na alkohol i droge. Izbjegavat ću staro društvo. Imao sam problem 19 godina s drogama i ne smijem sebi dozvoliti da se približim takvim ljudima. Za svoj život, očigledno, nikada se nisam bojao, čim sam to svjesno uradio. Prije nego što sam došao na drugi program, pokušao sam sebi život oduzeti. Pokušao sam da se otrujem. Hvala Bogu, nije se tako završilo. Pare nikada nisu problem nego zdravlje, nervi i ljudi koji te vole. I roditelji moraju znati da nije kraj svijeta kada otkriju da im je dijete ovisnik o drogama. Kraj treba samo da se stavi na korištenje droga, a ne na kraj života. Ja sam rekao “ne” drogama, neka to urade i drugi dok je vrijeme – završava svoju ispovijest.
Majka je majka, nikada me nije izdala
– Majka je proživljavala sve situacije zbog kojih sam ja patio. Davala mi je podršku, a danas je i ona oboljela. Ima problema s anginom pektoris. Sa mnom je dosta propatila. I, na kraju, nije me izdala. Majka je majka. Tu je šta god mi zatreba – kaže ovaj 37-godišnjak.
Kahrimanović: Droga ne bira!
Smještaj kojim “Kampus” raspolaže, namijenjen je za muške ovisnike. Period “čišćenja” traje godinu, a kako su nam kazali, prvi mjesec je najteži. Cjelokupni tretman trebao bi trajati i do pet godina. Doktor socioloških nauka Šahim Kahrimanović, šef Službe za stručno-terapijske poslove i naučno istraživački rad, poznaje klijente koji su bili ovisnici i po 20 do 25 godina.
– Ljudi koji su došli, nisu znali ili nisu htjeli da se predstave. Bilo ih je stid da kažu koliko imaju godina, ko su i odakle dolaze. Dolaze ljudi različitih ovisnosti, dobnih skupina, materijalnog statusa, obrazovnog… Droga ne bira! Želimo uključiti ovisnike da se povežu sami sa sobom, sa zajednicom, a nakon toga da im damo put za dalje. Od naših korisnika, 50 posto ih je na neki način napustilo program, ostatak polovine, njih 30-40 posto, kvalitetno apstinira. To je ohrabrujuća brojka, ali je put težak – kaže Kahrimanović.
