Ova priča je stara nekoliko godina, ali ovih dana ponovo kruži društvenim mrežama.
Autor je nepoznat, a priča se internetom širi na engleskom jeziku. Prenosimo vam priču u cjelosti.
U blizini metro stanice sjedi ženska osoba neizvjesne starosti. Kosa joj je čupava i prljava, pogled joj je žalostan. Žena sjedi na prljavom podu, a pored nje leži torba. U toj torbi ljudi bacaju pare. Na rukama žene, spava beba stara godinu ili dvije.
“Bogorodica s bebom”, brojni prolaznici će da doniraju novac. Našem narodu uvijek je žao onih koji imaju manje sreće. Pružanje pomoći onima kojima je potrebna čini se kao “dobar potez”.
Prošla sam pored prosjakinje. Nisam dala nikakav novac, jer sam znala da je to banda, fabrika prevara. Znala sam da će novac koji prikupe prosjaci dobiti onaj ko kontroliše prosjake u tom dijelu grada. Ti ljudi imaju brojne luksuzne nekretnine i automobile. Prosjak će dobiti “bocu alkohola i pljeskavicu pred spavanje”
Nakon mjesec dana prolazim opet pored prosjakinje i kao grom iz vedra neba u trenutku mi je sinulo. Stojim na raskrnici, gledam u bebu, obučenu kao i uvijek u neku prljavu odeću. Shvatam šta mi je uvijek izgledalo “pogrešno”. Beba u prljavoj metro stanici od jutra do večeri spava. Nikada nije zaplakala ili viknula, uvijek spava, licem okrenutim ka kolenu žene koja ga drži u rukama i koja je najvjerovatnije njegova mama.
Sjetite se koliko često su spavali u uzrastu od godinu, dvije, tri? Sat dva, maksimalno tri, popodnevna dremka, pa opet – pokret.
Za mjesec dana, svaki dan prolazeći pored iste prosjakinje, nikada nisam vidjela da je dete budno! Pogledala sam u to sićušno biće licem okrenutim ka koljenu majke, a zatim u ženu prosjaka i moja sumnja je postupno formirana.
“Zašto dijete spava sve vrijeme?”, pitala sam, zureći u bebu.
Prosjakinja se pravila da me ne čuje. Spustila je oči i sakrila lice u kragnu svoje bijedne jakne. Ponovila sam pitanje. Žena ponovo podiže pogled. Onda pogleda negde iza mojih leđa, krajnje iritantno, i promrmlja: “Bježi!”
“Zašto spava?”, skoro kroz plač sam viknula, kada je neko stavio ruku na moje rame. Okrenula sam se. Neki starac je oštro gledao u mene:
“Šta hoćete od nje? Zar ne vidite koliko je namučena” Izvadio je neke kovanice iz džepa i bacio ih u torbu prosjakinje.
Sljedeći dan sam zvala prijatelja. To je smiješan čovek. Uspio je samo da završi tri i po godine škole. Ipak potpuni nedostatak obrazovanja ga nije spriječio da se vozi gradskim ulicama u vrlo skupim automobilima i živi u kući sa bezbroj soba.
Od tog mog prijatelja sam uspjela da saznam da je ovo posao, i pored prividne spontanosti, jako dobro organizovan.
Prosjačenje je organizovano od strane kriminalnih bandi! Djeca se uzimaju u zakup iz porodica alkoholičara, ili su jednostavno ukradu.
Htjela sam dobijem odgovor na pitanje zašto beba spava? I dobila sam ga…
Moj prijatelj je pričao potpuno običnim smirenim glasom koji me je ostavio u šoku. Baš kao da je govorio o vremenu:
“Oni su na heroinu, ili vodki…”
Bila sam zapanjena: “Kkko je na heroinu? Ko pije vodku?”
On je odgovorio:
“Dijete, da ne bi vrištalo. Žena po cijeli dan sjedi s njim, zamislite kako bi ono moglo da bude dosadno?”
Da bi beba spavala po cijeli dan, potrebno joj dati alkohol ili drogu. Naravno, dječji organi nisu u stanju da se nose sa takvim šokom, pa djeca često umiru. Najstrašnije je što ponekad umru tokom “radnog dana”.
I imaginarna majka onda mora da drži još jedno mrtvo dijete na rukama do uveče. To su pravila. A prolaznici će bacati pare u njenu torbu, vjerujući da čine dobro delo pomažući “majci”.
Bila sam spremna za ozbiljan razgovor
Sutradan sam otišla na istu stanicu metroa. Skrivajući se iza lažnog novinarskog identiteta bila sam spremna za ozbiljan razgovor. Međutim razgovor nije uspio.
Žena je sjedila na podu i u rukama držala dijete
. Kada sam joj postavila pitanje o dokumentima , o djetetu, i, što je najvažnije, gdje je jučerašnje dijete, ona me je jednostavno ignorisala.
Međutim, prolaznici me nisu ignorisali. Govorili su mi da sam van sebe, da vrištim na prosjakinju s djetetom. Ostala mi je još jedna stvar, da pozovem policiju. Kada je policija stigla, prosjakinja sa bebom je nestala. Stajala sam dugo i razmišljala kako je sve ovo što radim u stvari samo “borba sa vjetrenjačama”.
Kada vidite u metrou, na ulici i sličnim mestima žene s djecom, prosjakinje, razmislite prije nego što vam se ruka lati za novčanik. Razmislite o tome, da nije bilo te vaše milostinje, ovakav biznis bi umro. Takav sramni posao bi trebao da umre, a ne jadna djeca na drogama i alkoholu. Ne gledajte na spavanje djeteta s ljubavlju. Pogledajte horor.
Izvor: novi.ba
