Ovih dana me nekoliko kolega na poslu pitalo da li sam gledao gostovanja selefijskog daije Bosnića i rifaijskog šejha Kukavice na Face TV i šta mislim o istima. Na portalima pročitah i nekoliko tekstova o tome, pa me ta pitanja i ti tekstovi ponukaše da napišem nekoliko rečenica o pomenutim gostovanjima. Pošto sam puno mlađi i od jednog i od drugog, islamski bonton mi nalaže da o starijima pričam i pišem sa poštovanjem. Ipak spomenuću nekoliko detalja koje sam zapazio gledajući pomenutu emisiju.
Na prvom mjesto bilo mi je vrlo neobično i čudno kad sam saznao da će u emisiji gostovati i jedan i drugi gost. Pored toliko vrsnih alima i profesora koje imaju islamski pedagoški fakulteti, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, te sve naše bosansko-hercegovačke medrese, bilo mi je vrlo čudno što baš oni da pričaju našem auditoriju o islamu. Nikog od njih ne znam lično, ali sam se sa njihovim radom i djelovanjem imao prilike upoznati na dva načina. Bilala Bosnića sam zapazio na you tube kao vrsnog vokalnog interpretatora kome u nekim izvedbama mogu pozavidjeti mnogi narodnjaci i sevdalije, a što se tiče šejha Kukavice, imao sam prilike pročitati nekoliko njegovih priređivačkih izdanja (knjiga), te par kolumni u ”Dnevnom avazu”. Nekoliko svojih knjiga štampao sam u jednoj od štamparija u kojoj je i šejh štampao svoje, pa sam od radnika štamparije čuo nekoliko pozitivnih i hvale vrijednih riječi za njega.
Bez obzira na njihove kvalitete i ugled koji uživaju kod svojih učenika i istomišljenika, kopkalo me zašto je baš njih Senad pozvao u emisiju. Kad se sve završilo slika je bila puno jasnija. Bosnić uvjerio i sebe i druge da BIH još uvijek nije rasčistila sa ideologijom tekfira na koju već godinama revnosno ukazuju profesori sa naših vjerskih fakulteta, a šejh Kukavica pokazao da i muslimani mogu i trebaju biti svestrani, obrazovani, elokventni i puni poštovanja prema drugom i drugačijem. U jednom trenutku pomislio sam da je i urednik upravo htio da gledaoci steknu ovakav dojam i zaključak, to jest da su svi selefijski menhedži (pravci) i dalje uporni i nevjerovatno tvrdoglavi u svojim nakaradnim stavovima, a da su sufijski tarikati oni pravi, izvorni i tradicionalni.
No ipak, to je bio samo moj prvobitni zaključak. Selefijski šejh i daija Bilal vidno nas je iznervirao svojim upornim i čudnim pričama o ”haraču” i sličnim filozofskim floskulama od kojih se kosa ježila svima onima koji išta znaju o časnom dini-islamu, dočim nas je derviški šejh Edin ”počastio” sa nekoliko novih ”hadisa” i zanimljivom pričom o harfovima BA i SAD (Bože dragi, da li je baš posljednji harf u Kur’anu SAD?).
Ovdje se ipak nije govorilo o selefijama i sufijama, već o dvojici muslimana različitih menhedža i pogleda na svijet. Na kraju sam ugasio televiziju sa vizijom da je Bilal predstavljao sam sebe, odnosno šejh Edin sam sebe. Zašto nisam mogao prihvatiti i mogućnost da su oni u ovoj emisiji zastupali i sve pripadnike svojih selefijskih menhedža i tesavufskih (sufijskih) tarikata? Pa zato što se većina savremenih muslimana selefijske provenijencije ograđuje od priče o ”haraču” i sličnim neostvarivim maštanjima pojedinaca, kao što se ni dio savremenih sufijskih tarikata ne odnosi tako ljubazno ni kulturno prema onima koji drugačije misle. Dok se šejh Edin u svojim knjigama kreće u okvirima ehlus-sunnetskog učenja i djelovanja, drugi se šejhovi i tarikati itekako udaljavaju od akide i ubjeđenja ostalih muslimana u svijetu. Otom-potom.
Islam je divna i lahka vjera. U njoj nema mjesta za pretjerivanja, nesuvislosti i krajnosti, kao što u njoj nema mjesta za hadisku ”metodologiju rekla-kazala”. Ukoliko kažemo da je nešto hadis Muhammeda, a.s., onda moramo i navesti stepen njegove vjerodostojnosti. Opasno je navoditi i citirati hadise, pogotovo javno, ukoliko nismo sigurni da je to vjerodostojan hadis.
Kad slušamo ovakve priče o ”haraču” i sličnim neostvarenim zamislima pojedinaca, ne trebamo obraćati pažnju na iste, jer od takvih sanjarenja i maštanja nemamo nikakve koristi. Potrebno se vratiti stvarnosti, otvoriti knjige hadisa i fikha, te vidjeti šta kaže islamska ulema o ”hadisima” koji se često citiraju u našim tesavufskim krugovima. Bojim se da ćemo doći do zaključka da to uopšte nisu hadisi, te da su neki ”ibadeti” zasnovani na tim neutemeljenim predanjima ustvari klasični bid’ati (novotarije u vjeri).
Smatram da su djela šejha Karadavija, te šejha Muhammeda El-Gazalije (ne Ebu Hamida, već posljednjeg Gazalije), pravi lijek i za povremene nestašluke savremenih pojedinaca neskladno obojenih bojama selefa, ali i za nepotrebne i nesvrsishodne ibadete i mišljenja pojedinih sufijskih alima i autoriteta.
Ne želeći donijeti nikakav poseban stav o gostima u pomenutoj emisiji, preporučiću:
Dragi naši čitaoci, od šejha Edina naučite kako se treba društveno i korisno aktivirati u svojoj lokalnoj, ali i široj zajednici, bez potrebe da se striktno vežete za neki tarikat i potrebe da lažne i slabe hadise citirate drugima kao da su pravi (sahih), a od šejha Bosnića da je egoistično zastupanje svojih privatnih stavova veoma opasno i pogubno za muslimane, posebno kad se ti nesvrsishodni stavovi vezuju za časni dini-islam. Držite se Kur’ana i sunneta, slijedite vjeru onako kako nam je objašnjavaju, tumače i žive naši cijenjeni profesori sa IPF-ova, FIN-a i medresa, a ukoliko i kod njih nađete nešto nepotrebno i neutemeljeno, vratite se mezhebima imama Ebu Hanife, Šafije, Malika i Ahmeda, uz napomenu da su oni govorili: ”Vjerodostojan hadis, to je moj mezheb”.
Privedoh ovaj tekst kraju, a da mi još uvijek u glavi odzvanja pitanje:
Što baš da nam o islamu pričaju ljudi koji nisu ni magistri ni doktori islamskih nauka, kad mi u ovoj našoj lijepoj Bosni imamo toliko uzoritih, uglednih i hvale vrijednih predavača. Umjesto da nam promoviraju nove knjige naših uglednih univerzitetskih predavača i profesora, i da istima bar tako odaju minimalan vid zahvalnosti za njihov predani trud i angažman, naši urednici i novinari (raznih tv i radio stanica) afirmišu i proklamiraju radikalizam i našim muslimanima nepotrebni sufizam.
Dapače, svako ima pravo izbora da slijedi i prakticira ono što želi. Nama muslimanima su dragi svi muslimani, bez obzira koji mezheb ili tarikat slijedili, i mi ih volimo u ime Allaha dž.š. Ipak zasmeta nam kad vidimo pa bar i mali propust koji ide na štetu islama.
Razmislimo o Sudnjem Danu i zapitajmo se kako ćemo položiti račun pred Sveznajućim Gospodarom, kad nas upita zašto smo iznosili laži na Božijeg Poslanika i širili lažne hadise i poticali ljude na neutemeljene ibadete. Razmislimo kako položiti račun pred Uzvišenim kad nas bude pitao zašto smo svojom tvrdoglavošću i neljubaznošću tjerali ljude od islama i islam prikazivali onakvim kakav on nije? Zapitajmo se braćo i sestre i duboko u tišini, sami sa svojim mislima, razmislimo o svemu.
Islam je jedan i on u svojoj osnovi ne poznaje nikakve grupacije niti podjele. Stoga, volimo se međusobno, poštujmo jedni druge, a sa ljudima sa kojima svakodnevno komuniciramo budimo ljubazni i susretljivi baš onako kako je to bio naš najveći učitelj i uzor, Muhammed, s.a.v.s.
Autor: Admir Iković
