Mnogo istraživanja napravljeno je o uticaju interneta na društveni život modernog čovjeka, a iskrena ispovijest penzionera od 90 godina, baca potpuno novo svjetlo na značaj globalne mreže.
“Internet je uspio da mi pomogne da u se u mojim godinama osjećam manje usamljenim, uspio sam da prevaziđem tugu za svojom suprugom i sinovima, ponovo imam želju za životom. Volio bih kada bi više ljudi osjetilo barem djelić koristi od interneta kao ja”, piše u Guardianu u svom komentaru Heri Li Smit koji ima 90 godina.
“Ja sam rođen 1923. godine što me čini vrlo starim i kada sam bio mlad mislio sam da je vrhunac tehnološkog razvoja lokomotiva na motorni pogon koja je mogla da pređe put od Edinburga do Londona za svega 8 sati. Rođen sam u vrijeme kada većina stanovnika u Engleskoj nije imala telefon ili sanitarni čvor u kući. Danas smo svi povezani, putevima, željeznicom, aerodromima i internetom. Brzina kojom mi danas razmjenjujemo informacije me svakog dana zapanjuje sve više. Ja sam u životu prošao put od učenja Morzeove azbuke do slanja poruka na Tviteru.
Internet je danas postao nešto bez čega se ne može, mjesto na kome možemo da iskazujemo naše mišljenje, poput uobičajenih stvari kao što je komentarisanje fudbaskih utakmica. Za one koji u tome učestvuju, internet je mjesto na kome mogu mnogo da nauče ili da se jednostavno opuste i igraju. Smrt moje supruge, a nakon toga i gubitak sinova, učinio je moj život skoro besmislenim i natjerao me da se suočim sa do sada meni potpuno nepoznatim stvarima: kompjuterima i internetom. Kada sam se umrežio i postao redovan na internetu moja tuga za sinovima i suprugom se ublažila, želio sam da se ponovo vratim u život i svemu onom što nam on nudi.
Naravno, nije bilo jednostavno, moji prvi koraci ka savladavanju tehnologije su bili jako teški, frustrirajući, a u nekim situacijama i komični. Ali znao sam da moram da istrajem jer sam i u životu navikao da se suočavam sa ozbiljnim problemima. Pomislio sam, ako sam za vrijeme rata mogao da naučim da vozim zastarjele Lejland kamione, osnove korišćenja interneta valjda neće predstavljati problem za mene. Poslije određenog vremena savladao sam osnovne stvari koje su mi omogućile da izađem u “virtuelnu stvarnost” i istražujem sve njene čudesne puteve.
To mi je dalo šansu da svoja iskustva podijelim sa ljudima iz različitih zemalja i kultura i da u komunikaciji sa njima naučim mnogo stvari. Takođe mi je pružilo nevjerovatnu mogućnost da stupim u kontakt sa prijateljima i članovima porodice koji su raštrkani po cijelom svijetu.
Nažalost, divne stvari i korist koju mi je donio internet izgleda da nisu uobičajen izbor za dosta ljudi u Engleskoj jer sam saznao da skoro 7 miliona stanovnika moje zemlje nije priključeno na njega, a čak 14% odraslih ljudi nikada nije izažlo na mrežu, pa iako se broj korisnika povećava, svega 27% žena i 43% muškaraca preko 75 godina svakodnevno korsite internet.
Vjerujem da bi moje iskustvo moglo u tome da pomogne, a razlog zbog čega stari ljudi ne koriste internet leži u tome što su užasnuti novim tehnologijama. Biti povezan na internet trebalo bi da starim ljudima otvori nove vidike, on im može donijeti čitav svijet u kuću, omogućiti im da komuniciraju sa toliko interesantnih ljudi. Kako starite i ograničava vam se sposobnost kretanja internet može biti spasonosan u održavanju društvenog života, a gubitak supružnika mnogo lakše prevaziđen, jer ćete uvijek imati sa nekim da “popričate” na mreži. Imati internet danas ravno je neophodnosti posjedovanja telefona i tekućeg računa u banci. Internet vam može penzionerske dane učiniti mnogo ugodnijim.
Meni je internet probudio novu želju za životom, dao mi je nešto što motorna lokomotiva nikad nije: šansu da održim korak sa stvarnošću i da i dalje budem dio priče sa mnogo mlađom generacijom”, zaključuje Heri Li Smit u svom komentaru.
