Opšta manija da se o tzv. smaku svijeta priča i piše svuda, kao da će se stvarno dogoditi, bez imalo pokušaja da se o svemu razumno diskutuje, dovela je cio svijet i našu zemlju do ivice razuma. Ipak, nauka je hladnokrvno pokazala da je taj 21.12. samo još jedan običan dan.
Umjesto tupave medijske galame o smaku svijeta, predlažemo da se ozbiljnije porazmisli o događajima za koje, nasuprot opštem mjestu, doslovno važi da nakon njih život ne teče dalje, i njihovim implikacijama.
U proučavanju ovih globalno katastrofičkih procesa ne možemo se previše oslanjati na iskustvo, što bi trebalo da bude sasvim očigledno: da je bilo iskustva u našoj bližoj prošlosti, mi ne bismo bili ovdje i u prilici da o tome razmišljamo i diskutujemo. U pitanju su klasični »crni labudovi«: veoma retke pojave sa veoma velikim uticajem, na koje uobičajene statističke metode analize nisu primjenljive.
Nema još uvijek ozbiljnog naučnog osvrta na globalne katastrofičke rizike, iz veoma jednostavnog razloga: do najnovijeg vremena ova tema se nije tretirala kao dio nauke, već nešto na šta isključiv monopol imaju religija i religijski način mišljenja. Ova situacija je i mogla da bude prihvatljiva do oko 1945. dodine, tj. dok nije bilo značajnih globalnih rizika na koje je čovjek mogao bitnije uticati.
Sa pojavom oružja za masovno uništenje, kao i novih tehnologija čija zloupotreba – poput biotehnologije i nanotehnologije – može biti pogubna na do sada nezamislivim skalama, kao i sa sve očiglednijim znacima antropogenog globalnog zagrijevanja i katastrofalnog opadanja biodiverziteta, neodrživa je situacija u kojoj se nauka uzdržava od razmatranja ovih fenomena iz bojazni da će biti proglašena alarmističkom ili posmatrana kao novi oblik religijske eshatologije.
Naprotiv, jedina nada da se sa ovim prijetnjama koje će nas izvjesno pratiti barem do kraja ovog vijeka uspješno suočimo, jeste da u potpunosti primijenimo naučnu metodologiju na izučavanje i moguće umanjenje ovih velikih rizika.
Krajnje je vrijeme da se problemu globalnih katastrofičkih rizika da praktična, aktivistička nota i u našoj sredini, kao što je to već neko vrijeme slučaj u svijetu. Standardni izgovori koji su se, nažalost, dugo razvijali u našoj sredini, naročito u medijskom i javnom diskursu, kao pokriće za nacionalizam, ksenofobiju i ciničnu zagledanost u vlastiti pupak, ovdje prestaju da funkcionišu.
Problemi sa kojima se suočavamo su istinski globalni i utiču podjednako na Kosovo kao i na bilo koju drugu sredinu. Zagrijevanje planete kao posljedica antropogenog efekta staklene bašte je već danas povezano sa poskupljenjima hrane na svakoj pijaci podjednako kao i bilo gdje drugdje. Svjetska ekonomska kriza iz 2008. se vrlo jasno – uprkos tvrdnjama domaćih političara – osjetila i odrazila na standard građana naše zemlje.
Prizemljenje aviona zbog, suštinski minorne, erupcije vulkana na dalekom Islandu iskomplikovalo je život putnicima na aerodromima Hitrou, Šeremetjevu ili Kingsford-Smit aerodromu u Sidneju. Ukoliko je to slučaj sa događajima manjeg obima, utoliko prije i snažnije mora važiti za događaje ogromnih razmjera o kojima je ovdje riječ.
