Veliki je broj onih koji se kunu da bez Šemse nema ni pjevanja, ni duše, ni zabave, ni kafanskog ludila, a da ona nijednom nije zanjihala kukovima i bacila poprsje na karirani stolnjak sa aluminijumskom pepeljarom. Nije Šemsa pjevala ništa tuđe, ali je doživjela da obrađuju njene pjesme.
Topao, hrapav glas, jedno “halo”, jedva su se čuli iz telefona. Po pozivnom broju vidjela sam da poziv dolazi iz Švedske.
“Ibrahime, vi ste?”, pitala sam zbunjeno, iako je glas bio ženski. Tišina.
“Šemsa”, samo je rekla.
Kažem joj ko sam i odakle sam, pitam možemo li da popričamo, ne odmah, već kad njoj odgovara. Nije važno da li je Šemsa čula za Njuzvik ili nije, čula je riječ Beograd. To se broji.
“Otkud znate Ibrahima”, pita.
Objašnjavam da smo nekako našli adresu na kojoj živi, da se među imenima nalaze jedan Ibrahim i jedna Senada, da sam zvala Ibrahimov broj, ali dobijam poruku od švedskog telekoma.
“Jest, jest, Ibrov je, moga sestrića. Ali je isključen, on je u Njemačkoj”, kaže gotovo radosno. “I moj je isključen, zbog mame. Sad sam vidjela da si zvala, pa rekoh da se javim.”
Pričam joj da je ponovo ušla u modu, da se njene pjesme opet slušaju, obrađuju, čak se u pozorištima koriste njeni hitovi.
“Eto vidiš”, smije se.
Htjela bih da joj kažem kako je postala kemp, vrhunska parodija, ali nekako mi se nije slagalo sa njenim glasom u kome se miješaju ekavica i ijekavica. Diskretno dodajem kako je naš glavni urednik njen fan.
“Kad bi me upoznao, ne bi se pokajao”, odgovara.
Dogovaramo se kad da se čujemo, ujutru, uveče, u podne, po podne, svejedno.
“Ujutru ni s majkom ne razgovaram”, kaže. “Imate li Vajber?”
Imam.
Bez velikog cifranja, na Mitrovdan uveče, dok su svi pratili meč Klinton – Tramp, Šemsa i ja smo divanile na Vajberu.
GOSPOÐA U DUŠI
Tako se završila potraga za Šemsom Suljaković, pjevačicom novokomponovane narodne muzike, koja je osamdesetih godina prošlog vijeka kao uragan harala Balkanom sa orkestrom Južni vetar. Tri decenije su prošle, a još je veliki broj onih koji se kunu da bez Šemse nema ni pjevanja, ni duše, ni zabave, ni kafanskog ludila, a da ona nijednom nije zanjihala kukovima i bacila poprsje na karirani stolnjak sa aluminijumskom pepeljarom.
Vjetar koji je Šemsu nosio bio je pun muzike Magreba, sintetičkih zurli, arapskih arabeski i hodžinih buđenja, onaj vjetar Orijenta za koji se mislilo da je sahranjen u balkanskim ratovima. To “homeinijevsko pjevanje” nije bilo dobrodošlo u pastoralu domaće narodne muzike, još manje u pop, rok i pank scenu osamdesetih, uvjerenu da su nove zapadne tehnologije nespojive s narodnjacima.
Niti je Šemsa to znala, niti je mislila o tome dok je pjevala „Što me pitaš kako živim i šta radim ja“, za mnoge najveći hit otkad je narodnjačkog glasa i trilera, gdje ono „ja“ treperi, uvija se, njiše, baca u trans i hrišćane, i muslimane, i katolike, ujedinjene u Šemsi prije nego što se onolika zemlja raspadne i ode u zaborav. Kao ona domaćica u Altmanovom filmu koja je prepješačila cijeli Teksas da bi se u Nešvilu dočepala mikrofona, tako je i ova domaćica iz Misurića – Misurija kod Maglaja izdurala cijelu Bosnu da se dočepa Šapca, odakle se iz vašarskih šatora lansirala u kosmos, među zvijezde. Estrada je pokušala da je ignoriše, ali narod je volio ženu iz naroda, skromnu i smirenu, oslonjenu samo na svoj glas.
U društvu bez klasa izbjegavalo se pominjanje njene publike, ali smatralo se da je slušaju niži slojevi, gastarbajteri i ljudi bez obrazovanja i ukusa. Iako je punila i koncertne dvorane i kafane, pravila ogromne tiraže vinila i kaseta, a lokalne radio-stanice vrtele njene pjesme danonoćno, takozvana elita nazivala je njenu muziku trešom.
“Kažu da vas voli prost svijet”, pitam je.
“Seljaci”, ispravlja me. “Pričali su stalno da me vole seljaci. Ne, ne i ne! Imam finu publiku, intelektualce koji me obožavaju, valjda znam. Uvijek ih je bilo, samo to nisu javno govorili, ne znam zašto. Nije mi smetalo, niti mi smeta. E sad, ima klubova gdje dolaze samo Bosanci, i tu ima svega. Kad domaćice izađu jednom godišnje, ko da su s lanca puštene.”
RAT, BEČ, ŠVEDSKA
Pitam je kako živi i šta radi, uvjerena da je aluzija na njen stari hit očigledna. Ali život nije pjesma, obično je i bolji i gori.
“Bogami, mislim da sam sad najbolje otkad znam za sebe!”, kaže mi veselo. “Svega, svega je bilo. Prije tri godine imala sam infarkt i stavili su mi tri stenta, ali osjećam se dobro. Putujem, radim, volim samu sebe. U novembru i decembru idem u Austriju i Švajcarsku. Još uvijek nana ide u diskoteke! Ne gledaju me kao ljepoticu ili trebu, nego kao pjevačicu, profesionalca. Nije da mi se baš ide kao nekada, nema onog starog žara, ali sam zadovoljna. Samo svoje pjesme pjevam, od mene to jedino očekuju. I gdje god odem – lom!”
Ono što me zanima jeste otkud Šemsa u Švedskoj. Prije bih očekivala da živi u Sarajevu, ili Bosni uopšte, možda i u Srbiji, gdje je tolike godine života provela.
“Rat me dočekao u Beču”, uzdahne. “Tamo sam imala svoj stan kad je zaratilo.
Dole ostali moji. Izvlačila sam jednog po jednog. Sina mi je odmah metak pogodio, preseko mu arteriju u preponama. Operisali su ga u Beču. Mama je čitav rat bila u Sarajevu. Pošto mi brat živi u Švedskoj, mama je htjela kod njega i tako smo ‘95. svi, pa i ja, došli u Švedsku. Dva brata, dvije sestre, majka, svi su ovdje. Živimo u istoj zgradi mama, Senada, sestrić Ibro i ja. Sin nije htio da ostane, kaže da je ovo zemlja za debile. Vratio se u Sarajevo. Otišla sam tamo ‘97. da obnovim kuću i moj Almir sad tamo živi.”
Dok mi sve to priča, staloženo i jednostavno, često se obraća sestri, koja je, kao i majka, prisutna tamo odakle Šemsa govori. “Je l’, Seno, tako bješe?”, pita je za neku godinu ili događaj. Zamišljam njih tri, tri ptice što su “Bosnu preljetile”, kako u nekoj sobi u Švedskoj, htjele – ne htjele, vraćaju iz sjećanja događaje koje bi da zaborave.
“Rat je rat”, kaže. “Izgubila sam dva brata. Jedan, još regrut u JNA, imao je 20 godina. Sestra Amela je umrla avgusta prošle godine, a za njom i drugi brat. Najposlije muž. Za tri godine pet sahrana. Ali, što kažu u Bosni, izdržao je Mujo i gore. Zapostavila sam posao. Ti dani su mi bili najteži. Šta da radimo. Niti si ti počela taj rat, niti ja. Jebiga.”
NEMA PROŠLOSTI, SAMO NAPRIJED
Devedesete su je oduvale izgleda samo zbog toga da bi novi milenijum ozbiljno počeo da se bavi fenomenom pjevačice i benda JuVe. Kad je Čeb Mami januara 2000. zalelekao svoje “aman, aman, aman” sa Stingom u “jaguaru” i erotizovao sve pustinjske ruže na svijetu, neko će se sjetiti Šemse, Sinana, Kemala, Dragane i Mileta, slavne petorke vetra sa juga. Pala je posljednja odbrana muzičkog Zapada pred Orijentom.
Već 2002. Ljerka Vidić Rasmusen, profesorka na državnom univerzitetu Tenesi, u disertaciji o novokomponovanoj muzici u Jugoslaviji piše o Šemsi: “Tokom izvođenja pjesama tragovi skromnosti se naziru kao estetski cilj: pokreti tijela su svedeni na minimum dok izvodi često teške pjevačke ukrase, nasuprot orkestru, koji drži čvrst ritam. Imidž jednostavnosti i izbjegavanja slave koji je njegovala donio joj je gotovo kultni status kod fanova, a kredibilitet i kod onih koji je nisu slušali.”
Među tim drugima bio je sigurno i Miljenko Jergović, koji će Šemsu tri godine kasnije uporediti sa “ženom-mačkom”, “balkanskom pramajkom” Betmenove antiheroine, misleći na crnu kožnu jaknu u kojoj je Šemsa pjevala “Izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al’ još vodim rat”. Dotle su u nove jugo državice davno stigli Tarkan, Čeb Haled, Rašid Taha i drugi inoverni pjevači, čiji su trileri bili ugodni intelektualnim ušima onih koje su se, kako kaže Jergović, “otimale Šemsi i Sinanu”. Pojam “vorld mjuzik” omogućio je da svako uzima sve što mu se sviđa.
Grupa Sevdah Baby pre dve godine snimila je “Shemsah Groove” u elektro-fazonu, koristeći muzičke elemente pjesme „Što me pitaš“. Tako smo dobili i Šemsu digital.
Kad je prije nekoliko nedelja takmičar Denis Kadrić u “Zvezdama Granda” odabrao Sinanovu pjesmu “Ne traži je, sine”, članovi žirija su podigli ruke, izašli na binu i otplesali prapočetak i svojih i tuđih karijera, šta god sutra snimili.
Na maloj sceni “Raša Plaović” beogradskog Narodnog pozorišta trenutno igraju novu predstavu “Narodna drama”, u kojoj su Šemsine pjesme utkane u lezbijsku priču.
Sve to govorim Šemsi preko Vajbera, obaviještavam je, čisto onako, da zna. Ona s vremena na vrijeme ubaci “je l’ moguće”, “ništa ti ja to ne znam”… Ne koristi Šemsa internet.
“Ne razmišljam o prošlosti”, kaže mi. “U sadašnjosti živim. Mislim kako će mi majka sutra ustati, bole li je leđa. Zovem unuku da pitam je li uzela med. Donosim ga iz Sarajeva, kao i teletinu, od koje mami pravim faširane šnicle. Ona voli kad je meso sjeckano na komadiće. Sin mi je sportski tip, pazi na ishranu i stalno me savjetuje. Rendamo neku biljku u taj med. Kako bješe biljka, Seno”, pita sestru.
Nijedna ne može da se seti, a navrh nam je jezika.
Primijećujem da pričamo dugo, uz mnoge digresija. Zamolila sam je da mi javi kad bude dolazila u Borču, ili bilo gde u Beogradu, da dovedem ekipu.
“Vala ću te zvati”, kaže. Ako ja nju zovem, neka to bude obavezno uveče. “Noćna sam ptica. Ujutru nisam nizašta, to sam ti već rekla. A mama će baš prije neko jutro da joj zapjevam “Niz polje, babo, idu sejmeni”. Meni do pjesme nije, ali onda pomislim: nemoj da joj želju ne ispunim. Počnem da pjevam, a ona traži baš onu treću strofu!”
“Kako bješe ide treća strofa”, pitam.
Malo je ćutala, a onda onim glasom, sa onim njenim vibratom, zapjevala je Šemsa preko Vajbera: “Niz polje idu, babo, sejmeni, sejmenske pjesme pjevaju, a tvoga sina Marka tjeraju”.
Pjevušim zajedno s njom, tiho, pa ne možeš da izdržiš kad bilo čijeg sina sejmeni teraju. Čujem, jedva, još jedan tanušan glas. To se i starici pjesma dopala, možda je i probudila. Krenemo malo “Kiša bi pala” i prsnemo u smijeh.
“E, da mi je neko rekao da ću preko telefona pjevati! A nikako ga ne volim!”, kaže Šemsa. “Vidjet ćemo se nas dvije gdje bilo, u Sarajevu ili Beogradu, pa ćeš da vidiš šta znaju ovih 160 centimetara. Mala žena, al’ velika duša. Pošalji ti Ibri to što su na engleskom pisali o meni, baš da vidim!”
Šaljemo jedna drugoj pozdrave rodbini, želimo zdravlje, sreću i sve najbolje u životu, sve ono što se u razgovorima za novine ne radi, kao u svakom trešu od koga se dobro osjećaš.
