Poezija joj je zastupljena u nekoliko antologija južnoslovenskog i balkanskog prostora. Poeziju je objavljivala i u časopisima i zbornicima u inostranstvu, u prevodu na engleski, španski, italijanski, francuski, poljski, turski, persijski, makedonski i slovenački jezik. Kao naučnik-istraživač boravila je na Univerzitetu u Beču (2009) i Univerzitetu u Granadi (2010—2011). Govori engleski, španski i turski, služi se ruskim i poznaje arapski jezik. Objavila je tri knjige poezije i naučnu studiju „Derviš ili čovek, život i smrt. Religijski podtekst romana Derviš i smrt Meše Selimovića“. Ova studija se bavi religijskim podtekstom romana Derviš i smrt Meše Selimovića, ajetima citiranim u romanu, pričama o Božjim poslanicima u podtekstu romana, kao i uticaju sufizma, derviških običaja i orijentalnih književnosti na roman. Studija je postala nezaobilazna literatura u tumačenju ovog romana i koristi se u nastavi na domaćim i svjetskim katedrama za južnoslovenske književnosti. Nadija je kćerka velikog sandžačkog književnika rah. Ismeta Rebronje.
Diwan: Šta je Sandžaklijama Ćamil Sijarić?
Postoji jedan derviški običaj, jedno vjerovanje koje je vezano za Divan persijskog pjesnika Hafiza. Ono kaže da svako ko ima neku muku, neku dilemu, može da otvori Hafizov Divan, i na toj stranici koja se slučajno otvori, pronaći će nešto o sebi, neki odgovor ili rješenje. Meni se čini da svako iz Sandžaka, bio on Bošnjak, Srbin, Crnogorac ili nešto četvrto, kad god otvori bilo koju stranicu iz cjelokupnog književnog opusa Ćamila Sijarića, može pronaći nešto o sebi, i ono kako su mu preci živjeli prije stotinu godina, i one dileme koje su imali, i ono kako on živi danas. Svaka stranica nosi naše dileme, i kolektivne i individualne. Ćamil je naš divan, treba ga čitati često, jer još uvijek ima puno toga da nam ispriča.
Diwan: Je li on naš najveći pisac?
U umjetnosti nema preciznih mjerila, pa tako na vrhu nikad nije samo jedan, ali mnogi smatraju da je Sijarić vjerovatno noseća književna figura našeg prostora. Sijarićeva veličina leži i u tome, što je, uz nesvakidašnji talenat i obrazovanje, on autor koji je u svom djelu u potpunosti obuhvatio sve kulturne specifičnosti Balkana, od narodnih običaja i književnosti, preko politeističkih obreda i slovenske mitologije, do orijentalnih književnosti, islamskih vjerovanja i hrišćanske tradicije, a istovremeno je bio otvoren prema najvećim savremenim evropskim i svjetskim autorima. Time je njegov književni Sandžak simbolički obuhvatio čitav svijet.
Diwan: Ako je Ćamil naš najafirmisaniji pisac, ko je to nezasluženo najzapostavljeniji sandžački pisac?
Mnogi smatraju da je to Muhamed Abdagić, koji je u Jugoslaviji živio kao disident i većina djela nije objavljena za njegovog života. Sada se ipak radi na reafirmaciji njegovog djela, pišu se neki novi radovi i priređuju njegova djela posthumno za štampu.
Diwan: Jedan dio školovanja ste proveli u Granadi. Pišete o Andaluziji. Niste jedini, mnogi drugi bošnjački autori su se bavili temom muslimanskog Endelusa. Koliko sudbina sandžačkih Bošnjaka, ili Bošnjaka uopće, sliči sudbini nekadašnjih španjolskih muslimana?
Moja fascinacija Andaluzijom nije vezana samo za muslimanski Al-Andalus, nego za Al-Andalus koji je u kulturološkom smislu, ne u političkom, bio i arapski, i jevrejski, i katolički, ali i romski. Ja sam u knjizi poezije Flamenko utopija izrazila fascinaciju umjetnošću Andaluzije, i stare i ove savremene, a prije svega flamenkom, koji je nastao upravo kao spoj kultura koje sam pomenula, koje su se tamo srele i pomiješale. Naslov knjige sadrži riječ utopija, jer kad se kulture sretnu tu nastaje najdivnija umjetnost, dok se u političkoj i istorijskoj realnosti dešava nešto drugo. Tu leži metaforična paralela sa čitavim Balkanom pa i Sandžakom.
Diwan: Kao vladari muslimanske Španije i Portugala nekada, da li mnogi lideri Bošnjaka žele „kraljevsku“ krunu, svoj suveren posjed, bez obzira koliko kraljevstvo bilo malo, i bez obzira koliko ta „kruna“ nosila pogubne podjele i usitnjavanja?
Brine me što su mladi ljudi u Sandžaku prinuđeni da pristaju na usitnjavanja i ucijenjeni da se pridruže nečijoj borbi za vlast radi vlastite egzistencije. Usitnjavanja tj. podjele na nekoliko političkih struja potpuno su poklopile sve u Sandžaku i pojele normalan život. Uloge su se promijenile, jer su svi zaboravili da su političari i vlastodršci administrativna lica u službi građana, da je njihov posao da služe građanima a ne obrnuto.
Diwan: Da li smo podjeljeni i zavađeni među sobom kao nekada u Andaluziji? Da li pravimo saveze sa „Ferdinandom i Izabelom“ protiv svog najbližeg?
Zavađeni smo, podijeljeni i to na svim poljima izaziva stagnaciju. Kao pjesničkoj prirodi, na tu temu mi je lakše da Vam odgovorim metaforično nego direktno. Zato ću pozajmiti jedan citat iz neobjavljenih sjećanja mog oca, Ismeta Rebronje, sa naslovom Psi su najbolji ljudi: ‚,346) Budućnost, nema budućnosti. Jadna deca. Možda će našu decu sačuvati žabe, dobre pametne žabe. Živele žabe! 347) Vođa je vrlo bitan, pogotovo za nemisleću populaciju. Vođa i ne mora biti naročito pametan. Možda kao žaba. Naime, gledao sam na jednoj belosvetskoj televiziji žabu. Punoglavci su živeli u jednoj barici. Ta lokva se, usled suše, odvojila od reke. Voda je nestajala, a punoglavci su počeli da se guše. Žaba je probila kanal, svojim ustima, glavom i telom. Voda je pristigla u pomoć punoglavcima. Kad bi vođe bili plemeniti kao žabe. I pametni, ni manje ni više od žabe, bili bismo srećni. Da mi je vođu koji je pametan kao žaba. A nemam, ni ja ni vi.“
Diwan: Koliko Evropa zna o svojoj autohtonoj islamskoj povjesti i tradiciji, prije svega kroz primjer islamske civilizacije od 711. do 1492. godine na tlu evropskog Endelusa?
Evropa zna mnogo o tome, i postoje naučni krugovi koji do toga drže. Od španskih profesora sam imala priliku da slušam o značaju Al-Andalusa za evropsku kulturu, o veličini kulture, umjetnosti i nauke tog perioda, kao i o njenom značaju za kasniji razvoj renesanse u Italiji. Mnoga djela antičkih filozofa i naučnika, koja čine temelj evropske kulture, sačuvana su na tlu Al-Andalusa zahvaljujući njihovim prijevodima na arapski jezik. U Andaluziju se tada išlo na školovanje kao danas na Harvard ili Oksford, jer je bila centar nauke. Evropa danas ima donekle otklon prema islamskoj tradiciji i onome što dolazi sa Istoka, mada ne isključivo. Moj život je promijenila Borhesova priča Alef, koja govori o jednoj tački u jednom podrumu u Buenos Ajresu koja obuhvata čitav svijet. Ja život provodim tražeći oko sebe alefe. Nema kosmopolitskog duha, ni slobode, ni desnih ni lijevih ideja, ako se ne zavoli i istok i zapad, i sjever i jug. ,,Ako sve postane Zapad, gdje će Sunce izlaziti?“ napisao je bosanskohercegovački autor Semezdin Mehmedinović.
Diwan: Vaše pjesme jednim djelom su inspirisane i sufijskom poezijom, diwanima, filozofijom… Šta Vas to inspiriše?
Insprišu me i fasciniraju ona mjesta i prostori u kojima se kulture sreću i miješaju. Recimo, jedno takvo mjesto je i Luksemburg, ili Bogaz most u Istambulu koji spaja Evropu i Aziju. Moja knjiga Alfa, Alef, Elif objavljena je u Španiji dvojezično. Fascinirana je divanskom i sufijskom poezijom, koja nije specifična samo za Orijent, već i za tradiciju Balkana, Bosne i Sandžaka, ali se knjiga oslanja i na savremenu evropsku filozofiju, džez muziku i nadahnuta je poetikom Borhesa i potrugalskog pjesnika Fernanda Pesoe. Alfa je prvo slovo grčkog alfabeta, Elif prvo slovo arapskog pisma, a između njih je Borhesov Alef. Tom knjigom sam pokušala da preispitujem punoću svijeta, da pronađem svoj kontekst, i kontekst prostora u kom živim u čitavom svijetu, da u poetskom prostoru probijem granice koje nas guše.
Diwan: Rađaju li se ili jesu li već rođeni među Sandžaklijama novi Ćamili, Bašići, Abdagići, Rebronje…?
Imam priliku da studentima Državnog univerziteta u Novom Pazaru predajem Književno stvaralaštvo u Sandžaku, te uz dijalog sa njima formiram tu sliku o književnosti ovog prostora, koja je mnogo bogatija nego što se zna. Ukazaću samo na najmlađu generaciju, mlađu od trideset godina, i među njima na Ekrema Hamidovića, u kom vidim najveći potencijal i na kog polažem najveća očekivanja. On je vjerovatno i najobrazovaniji mladi čovjek iz Sandžaka, jer ima obrazovanje iz filozofije, filologije, matematike, a kao stipendista prestižne DAAD stipendije odbranio je master rad iz matematičke logike u Lajpcigu. Uz sve to je i odličan pjesnik, u kontaktu sa evropski savremenim poetskim tendencijama.
