Bošnjačkom kulturom možemo nazvati cjelinu svega onoga što su Bošnjaci tokom svog trajanja izgradili i njegovali kao svoj duhovni svijet.
Naše znanje, vjerovanje, svijest, osjećanje i ponašanje je naslijeđe kojim vraćamo samopoštovanje, osnažujemo osjećaj za zajednicu te uspostavljamo vezu među nama samima i u odnosu na druge.
O sadržaju i obimu kolektivnog bošnjačkog naslijeđa razgovarali smo sa potpredsjednicom Svjetskog bošnjačkog kongresa, i prvom autoricom knjiga „Bošnjačka kultura ponašanja“, i autoricom knjige „Priče i legende trebinjskih Bošnjaka“ dipl. pravnicom Mevlidom Serdarević.
Mevlida Serdarević je rođena 1942. godine u Dubrovniku gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1966. godine. Gotovo čitav radni vijek provela je na poslovima pravne zaštite baštine u Zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine u Sarajevu a u Muzeju Sarajeva obavljala je dužnost direktora ove institucije od 1998-2007. godine.
Autor je monografije „Pravna zaštita kulturno-historijskog nalijeđa BiH (nastajanje, očuvanje, destrukcija), prve takve vrste u Bosni i Hercegovini. (Međunarodni centar za mir, biblioteka Baština, 1997.)
U nastavku pročitajte o razlozima istraživanja bošnjačke kulture, predratnom i poslijeratnom periodu, utjecaju historijskih okolnosti na život i običaje Bošnjaka, kao i o održanim promocijama, te planovima domaće autorice.
Različita politička i kulturna situacija na Balkanu odrazila se pored ostalog i na nedovoljno poznavanje bošnjačke kulture generalno.
U vezi sa tim, Serdarević ističe neke od povoda za ovo istraživanje:
Ideju za knjigu dao je rahm. Muhamed Serdarević, rođak. mog rahm. muža koji je poznat kao jedan od prvih organizatora iftara za student FIN-a i učenike medrese u Sarajevu. Već od 1980. godina počela sam prikupljati dokumentaciju a intenzivan rad Ajnija Omanić i ja otpočele smo u vrijeme opsade Sarajeva. Međutim, postoje neki događaji koji su mi tek kasnije ukazali na potrebu i nedostatak jedne ovakve knjige.
“Prvi slučaj desio se u vremenu dok sam još bila studentica. Tada smo stanovali na Grbavici (Sarajevo), a kako je poznato, u svim bošnjačkim kupatilima gdje se uzima abdest, pod je mokar zbog čega je naša mama postavila nanule. Slučajno ih je neko iznio u hodnik, a kako nas je posjetio jedan momak Dalmatinac, izuo je svoje cipele a obuo nanule te ušao u vrh sobe. Kasnije smo komentarišući ovaj “slučaj” zaključili da onaj ko nije iz Bosne i ne može znati čemu nanule služe jer je literatura o tome nedostatna.
Drugi slučaj je priča iz Malezije. Kada su našem studentu javili da mu je sestra poginula ovdje u Sarajevu, jedan Malezijac je na to rekao ‘mašaAllah’. Student je bio zatečen i gotovo neprijatno iznenađen premda je riječ mašaAllah apsolutno ispravna i za ovu priliku u našoj kulturi riječ ‘mašaAllah’ se upotrebljava za najljepše, rođenje, useljenje itd. Slijedi da postoje različite kulture ponašanja i među muslimanima različitih podneblja.
Nakon što je izašlo prvo izdanje knjige, trebala sam imati sastanak sa jednom gospođom koja nije bila Bošnjakinja a čiji su preci živjeli u Sarajevu vise od 150 godina. Prema bošnjačkom običaju, prilikom posjete ponijela sam sok i neprimjetno ostavila na polici. Sutradan me je na portirnici čekao sok, jer je gospođa mislila da sam to zaboravila. Očigledno da postoji različita kultura ponašanja kod prijema i davanja dara bez obzira što ljudi žive u sitom mjestu. Naime, u bošnjačkoj kulturi ponašanja donosilac poklon odlaže neprimjetno želeći time reći da on nije vrijedan pažnje a domaćin ne obraća pažnju na poklon želeći time reći da je gost dobrodošao u svakom slučaju. To je tzv. neverbalna komunikacija za razliku od nekih drugih savremenih kultura gdje je u ovakvim slučajevima ponašanje drukčije.
Ne želeći kazati da je ovaj vid ponašanja ili drugi bolji ili loši smatram da treba znati i razumjeti neke od tradicionalnih oblika ponašanja a izbor je individualan.
Ova tri slučaja pokazuju da treba postojati bošnjačka kultura ponašanja radi samih Bošnjaka pošto je ponekad zaboravljena, češće omalovažena ali i radi stranaca koji žive sa Bošnjacima ili se jednostavno zanimaju za ovu nama dragu kulturu.
Moto pisanja prve knjige je hadis – “Najvrednije što čovjeku može biti dato jeste lijepo ponašanje. Kada bi lijepo ponašanje bilo stvorenje koje se vidi, bilo bi jedno od najljepših koje je Svevišnji stvorio.” (Ebu Hanife).
Recenzenti prvog izdanja ove knjige su bili akademik Atif Purivatra, i dipl. etnolog Svetlana Bajić, muzejski savjetnik Zemaljskog muzeja a drugog izdanja prof. dr. Enver Imamović i ponovo Svetlana Bajić. Ipak tražili smo da knjigu pročita i rahm. hfz. Mahmut Traljić jer je on u vjerskom smislu bio ekspert.
I nakon objave knjige nastavili smo prikupljati građu koja do danas traje. Zašto? Kada je akademik Atif Purivatra prezentirao, dao je dvije primjedbe, prva se odnosila na to da nismo obradili kulturu ponašanja za vrijeme rata, i da nije dovoljno obrađeno selo.
Ratni period smo izostavili jer nema vremenske distance. Mislim da je ovaj period potrebno posebno istražiti ne samo sa aspekta ponašanja u ratu već i sa aspekta Medinske deklaracije, brojnih adhnama, islamskih deklaracija, ženevskih konvencija itd. Selo smo u drugom izdanju obradili ali još uvijek nedovoljno jer istraživanje iziskuje finansijska sredstva za obilazak arhiva, terena, za posjetu pojedinim regionima…&
Sada namjeravamo uraditi treće izdanje, željeli bismo otići u Crnu Goru te kroz razgovore prikupiti podatke, a i obići Sandžak i Posavinu. Iako smo u drugom izdanju putem fotografija pokušali pokazati gdje sve žive Bošnjaci (Dalmacija, Trebinje, Ljubuški, Foča, Visoko, Mostar, Sarajevo, Banja Luka, Doboj, Prijedor, Pljevlja, Nova Varoš, Crna Gora), sada bismo to proširili i u tekstualnom smislu.
Serdarević je istakla da je izvor za pisanje knjige “Bošnjačka kultura ponašanja bio Kur’an, a potom i “Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini” Antuna Hangija, Glasnici zemaljskog muzeja, edicija “Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena”, “Biti musliman na bosanski način” Tone Bringa, “ sjajna knjiga Envera Mulahalilovića “Vjerski običaji muslimana u BiH” itd.
“U knjizi je najprije obrađena tradicionalna kultura stanovanja (seoska kuća, gradska kuća, avlija, bašča I sl.), potom ponašanje u vezi sa ulaskom u kuću (selam, pozdav, međusobno oslovljavanje, pokloni). Obrađene su i neke uvjetno kazane “osjetljive” teme poput ponašanja u slučaju vanbračne djece, zatim odnos prema roditeljima, poštovanje starijih, djeca i šira porodica, lična higijena (abdest, pranje ruku, gusul), narodna medicina, smrt (umiranje, nošenje tabuta, tevhid, oporuka, vasijjet), kultura ishrane (serviranje, najpoznatija jela, zabrana nekih jela itd.), obuća i odjeća, nakit, frizura (starija i novija nošnja), komšiluk, karakteristike svakodnevnog ponašanja (ponos, ćeif, srklet, javašluk, kletva), ponašanje na ulici, i u džamiji.
Od tema obrađene su i štetne navike (konzumiranje cigareta, alkohol, droga), te rad i dobročinstvo, zanati, vakuf, zekat, trgovina, skupni običaji (sevdalinke, ilahije, kolo, slijela, mobe), vjerski običaji (ramazan, bajram, hadž, džuma, mevlud, ašura), vjerovanje i praznovjerica, te opće napomene u vezi sa određenim terminima. Teme su obrađivane shodno mjestima u kojima postoje bošnjački običaji. Recimo, svadba je obrađena sa područja Sandžaka.”
Tokom razgovora, Serdarević je kazala da mnogi običaji prisutni među Bošnjacima potječu još iz vremena poslanika, poput izuvanja obuće, prema kur’anskim ajetima – “A kad do nje dođe, neko ga zovnu: “O Musa. Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! (Ta-ha 11-13) ali su obrađeni i običaji koji vuku korijene još iz vremena prije dolaska islama na ove prostore. Obrađeni su i neki zanimljivi običaji, po našem mišljenu jedinstveni. Tako, u Bužimu postoji zanimljiv običaj gdje je oko džamije bilo mnogo kamenja, (sada je to zamijenjeno pločama) s koga bi se popevši se na konja kada se krene na hadždž upisivao datum polaska na hadždž. Po povratku se upisuje i datum povratka.”
Serdarević je kazala kako postoje brojni običaji koji su još uvijek neistraženi zbog finansijskih okolnosti koje to onemogućavaju. Bh. izdavaštvo je na nezavidnom nivou, medijsko sponzorstvo autorima nedostaje uz problem visokih cijena knjiga.
“Napravili smo sinopsis na engleskom jeziku u nadi da će neko izraziti želju da prevede cijelu knjigu na engleski jezik što bi bilo veoma zanimljivo a i korisno sa aspekta afirmacije naše kulture na širim prostorima.
Prvo izdanje knjige je izdala Svjetlost, a pošto nije bila zainteresirana za drugo dopunjeno izdanje, onda smo drugo izdanje izdali u okviru firme Art 7 koje je izašlo 2009. Knjiga je promovirana u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine. Prva promocija je bila u Banjoj Luci, potom u Bihaću, Zenici, Travniku, Visokom, Jajcu, Mostaru. Jako sam željela napraviti promociju u mom rodnom mjestu Dubrovniku, međutim Preporod Dubrovnika nije bio zainteresiran.
Mjesec dana prije ove promocije bila je promocija u džamiji na Rijeci, izuzetno uspješna, a ovom prilikom se zahvaljujem predsjedniku Mešihata, imamu te osoblju na izuzetnom prijemu.
Sljedeća promocija je bila u Bihaću, na Islamsko-pedagoškoj akademiji, i malo smo imale strepnje zbog prisustva eksperata u oblasti islama. Međutim, na ovu promociju sam kroz ove sve godine posebno ponosna jer je promotor kazao da je to referentna knjiga za izučavanje kulture Bošnjaka i islama. Vrlo je detaljno proučio knjigu te ukazao na sljedeće:
U knjizi smo naveli da je lijepo uvakufiti imovinu, a promotor je naglasio da je bilo potrebno navesti da po islamski proopisima to može biti maksimalno trećina. Zbog specifične situacije među Bošnjacima, da o roditeljima brinu više ženska djeca nego muška, a znamo podjelu imovine po šerijatu, i da ne bismo čitaoce dovodili u zabludu, taj dio nije detaljno obrađen.”
O planovima u budućnosti kazala je – “Sada radim na drugoj knjizi o Trebinjcima kojih više u Trebinju nema “Priče i legende trebinjskih Bošnjaka”.
Moto za pisanje ove knjige je kur’anski ajet – “Oni koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovome svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onome svijetu biće još veća – kad bi oni samo znali, onima koji budu trpjeli i u Gospodara svoga se uzdali!” (En-Neml, 41-42)
Za razliku od prve knjige, ovo je knjiga sasvim drukčijeg sadržaja. Obrađene su priče i legende 19 porodica, data bošnjačka prezimena koja se spominju u literaturi. Utvrdila sam da je do 1992. godine bilo ukupno 206 prezimena, a u momentu od 1992. god. ostalo 128. ali su došle druge koje nisu trebinjske, te u momentu od 1992. g. bilo je 212 bošnjačkih prezimena. 5 ili šest sam izostavila te to valja dopuniti narednim izdanjem.”
Jako bih voljela obraditi običaje u Crnoj Gori, Sandžaku, i Posavini pa i običae Bošnjaka na Kosovu. Kultura ponašanja je poprilično ujednačena među Bošnjacima neka istraživanja ukazuju na činjenicu da bošnjačka porodica bez obzira na različite socijalne grupe ne pokazuje bitno različit dijapazon tradicionalnih vrijednosti što znači da je idejni kod u kulturi ponašanja u osnovi jedinstven.
Gospođi Serdarević se zahvaljujemo na posjeti Svjetskom bošnjačkom kongresu i dragocjenom vremenu koje je izdvojila za razgovor sa nama o kulturi koja nas je očuvala i na koju svaki Bošnjak može biti ponosan.
U okviru projekta “Afirmacija bošnjačke kulture i tradicije” Odbora za medije i promociju Svjetskog bošnjačkog kongresa.
Pripremila: Almedina Zukorlić
