Priča prva. Početak sedamdesetih. Mjesto radnje Veliki park u Sarajevu.
Kao da sam osjećao da sa spuštanjem mraka trebam prestati da se sankam u Velikom parku. Velika većina djece je otišla kući, a ja sam ostao da se još jednom spustim sa vrha parka. Da još jednom isprobam ove nove sanke. I spustio sam se, ali do prve klupe, sa bočne strane. Strašan udarac glavom u klupu i momentalni ogromni otok iznad desnog oka. Srećom, tu je bio neki čovjek, podigao me sa zemlje i pomogao mi da odem do Hitne pomoći koja je tada bila u Vrazovoj ulici. Iz Vrazove sam hitno transportovan vozilom Hitne pomoći na Očnu kliniku. Cijelo vrijeme je taj čovjek bio sa mnom. Srećom, nije bilo oštećenja oka a imao sam sreću da je udarac bio samo nekoliko milimetara od sljepočnice. Kada smo se vraćali kući rekao sam:
-Hvala vam čiko, niste trebali, mogao sam ja i sam.
-Neka mali, pazi šta ćeš sada roditeljima reći.
-Uh kad me vide ovakvog, ne ginu mi batine.
-Neće ne brini se, ima da budu sretni što je sve prošlo bez posljedica.
-Hvala vam čiko.
-Ništa sine, drago mi je da sam pomogao, pa imam i ja djecu!
Priča druga. Godina 1982. Mjesto radnje autobusko stajalište Zemun.
Šta mislis da svratimo još na kafu, imamo još fore do 22 sata? – rekao sam drugu koji je sa mnom bio na odsluženju vojnog roka.
Hajmo vala uranili smo sa povratkom. Imamo još čitav sat a autobusi za Batajnicu idu svakih 20 minuta.
Ušli smo u neki objekat u blizini stajališta. Možda je izgledao i malo preluksuzno za naše vojničke novčanike ali biće za kafe sigurno.
Šta pijete momci- upita nas ljubazno konobar.
Može dvije kafe.
Može naravno.
Dok smo ispijali kafe i pušili sarajevsku Drinu koja nas je podsjećala na naš rodni grad, prišao nam je neki čovjek sa pitanjem:
Momci jeste li gladni?
Ma nismo druže hvala vam, jeli smo nešto u gradu.
Kakva ste vi vojska ako nije gladna?
Hahahaha pa eto plavci, protivavionska artiljerija.
Evo vam po jelovnik, izaberite nešto čestito da pojedete i nemojte štediti, uzmite šta god vam se svidi, ja častim.
Ma ne treba druže, nismo mi gladni.
Šta bre niste, vidi kako ste mršavi? Uzmite nešto nemoj da vam ja biram! Ova „Karađorđeva“ vam je odlična, uzmite to.
I uzeli smo baš tu. Jedva je stala na tanjir. Na polasku smo prišli čovjeku koji je sam sjedio za stolom da mu se zahvalimo.
Hvala vam puno, baš je bila sjajna šnicla.
Ma ništa bre. Imam i ja sina u vojsci. Valjda će i njega neko ovako pripaziti. Sretno momci!
Priča treća. Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Bosna i Hercegovina.
Parlamentarci koje je birao narod, ljudi kojima je narod obezbjedio dobra primanja i sve moguće i nemoguće povlastice, nisu usvojili amandman koji bi novčano pomogao školovanje i razvoj djece sa autizmom. Amandmanom je zatraženo samo 200.000 KM. Otprilike kao cijena jednog automobila člana predsjedništva BiH ili automobila čak i nekog od poslanika u Predstavničkom domu. Samo roditelji djece sa autizmom znaju šta preživljavaju i kako se bore. Ali to naše poslanike koje su možda i ti roditelji izabrali, ne dotiče. Važnije je imati novce za skupocjene automobile i sav luksuz na koji su navikli.
Pitaju me kako se živi s autizmom? Tako što dijete ne dobije ni jednu pozivnicu za rođendan, ikad. Ali i tako što uživa da gleda grane koje njiše vetar i što pjeva glasno na sred ulice i baš je briga za sve.
Jaime Fortier
Roditelji ove djece će se odreći svega da pomognu svojoj djeci. A vi se ne možete odreći vrijednosti jednog automobila?
Sram vas bilo.
Imate li vi djecu?
I savjest?
