– Upitaše me jednom jesi li tužna što ne možeš hodati?
– Iskreno im odgovorih: Da bila sam tužna, jer sam i ja željela hodati kao moji prijatelji i uživati u svemu. Ali kada sam shvatila da je Dunjaluk prolazan, i da te samo mami u grijehe zahvalih Allahu na ovoj bolesti. Ne žudim za dunjalukom on je samo varka. Jedino mjesto za kojim žudim,sanjam je “Džennet”.
– Upitaše ponovo, pa zar nemaš psihičku bol?
– Zašto da osjećam bol, i da budem tužna. Allah mi dao hod, Allah mi oduzeo hod. Elhamdulillah. Allah mi dao usta kojima mogu mu zahvaljivati na svemu, Allah mi dao uši kojima mogu čuti što mi moj Gospodar govori. Allah mi dao ruke kojima mu mogu uputiti dovu. I ne osjećam nikakvu bol. Ya Allah hvala Ti na svemu, učini da Džennet bude moja zadnja stanica.
Pisala Emina Mujanović, djevojka koja boluje od distrofije mišica vec 11 godina.
