Medicina je najhumanije zanimanje na svijetu a u akademskom svijetu obrazovanje za doktora traje najduže. Kada neko upiše medicinski fakultet obično završi studij u kasnim 20 ili ranim 30 godinama. Ali ne i ova djevojka. Ikbal el-A’ssad (20) počela je studirati medicinu kada joj je bilo samo 14 godina.
Već sa dvadeset godina dobila je doktorsku diplomu, a u Ginisovoj knjizi rekorda zabilježena je kao najmlađi student medicine i najmlađi doktor na svijetu.
Oružje za budućnost
Ikbalina priča je jedinstvena. Odrasla je u Bar Eliasu, malom selu u dolini Bekaa, nakon što su njeni roditelji iz Palestine stigli u Liban.
Ikbal,čudo od djeteta
Prije nego što je napunila pet godina omiljena zabava bila joj je čitanje knjiga i rješavanje matematičkih zadataka. Kognitivne sposobnosti su joj bile toliko napredne da je naučila algebru posmatrajući stariju braću i sestre dok su radili domaću zadaću.
„Kad su bili mali učio sam svoju djecu riječima i da broje kako bi se pripremili za školu, ali nikada nisam učio Ikbal da broji. Ona je to naučila posmatrajući stariju braću i sestre dok su učili“, kaže njen babo, Mahmud Omar el-Assad.
„Najmlađa sam od djece, i moj babo je prvi primijetio da sam sam sa dvije i po godine htjela učiti kada je podučavao moju braću i sestre. Za mog babu, obrazovanje je uvijek na prvom mjestu, naročito za djevojke.On je uvijek govorio da će dječaci na kraju pronaći posao a obrazovanje djevojke je njeno oružje za budućnost. Mi smo odrasli na ovoj ideji i moj otac me je uvijek ohrabrivao ukoliko sam željela ostvariti neki san, roditelji su mi uvijek pomagali“, navodi ona.
Ikbal nije bila obično čudo od dijeteta ona je bila čudo sa snom da postane doktor.
„Odlučila sam da postanem doktor kada sam imala 12 godina. Odrastajući kao Palestinka u Libanu posmatrala sam patnju mog naroda koji nije imao zdravstveno osiguranje. Moja porodica i ja smo posjećivali kampove i vidjeli smo u kakvim teškim uslovima žive. Vidjela sam veliki broj roditelja sa bolesnom djecom kojoj nisu mogli pomoći jer nisu imali novca. Ove posjete kampovima su učinile da osjetim odgovornost i da studiram medicinu kako bi pokušala da im pomognem.Veliki dio njih ne može priuštiti neophodne lijekove“, kaže Ikbal.
Ikbal je privukla pažnju libanskog ministra obrazovanja sa devet godina kada joj je bila neophodna vladina dozvola da bi prešla iz trećeg u deveti razred i položila neophodne ispite. Sa 12 godina završila je srednju školu ali to nije značilo da će ići na fakultet. Ministar obrazovanja, Haled Kabbani, impresioniran njenim uspjehom osigurao joj je punu stipendiju na Cornell univerzitetu u Kataru.
„Najteži period bio je kada sam prvi put stigla u Katar. Osjetila sam veliki pritisak, Katar fondacija dala mi je punu stipendiju bez prijemnog ispita pa sam se željela pokazati i dokazati da vrijedim ukazanog povjerenja“, kaže ona. I uspjela je u tome.
„Od prvog dana, Ikbal se pokazala kao zreo i odlučan student uprkos svojim godinama i iskustvu“,navodi jedan od njenih profesora na Cornellu, dr. Imad Makki. „Za Ikbal samo nebo je granica“.
Profesionalna segregacija
Postoji samo jedan problem, Ikbal ne može raditi kao doktorica u Libanu, zemlji svog rođenja. „Moj san je da se vratim i uradim nešto za palestinske izbjeglice u kampovima, čak i da otvorim besplatnu kliniku za njih“, kaže ona.
„Ali ukoliko ste doktor iz Palestine nije vam dozvoljeno da radite u javnim bolnicama“.
Iako UNRWA osigurava objekte za osnovnu zdravstvenu zaštitu, ona ne može platiti liječenje težih medicinskih slučajeva što znači da se izbjeglice često suočavaju sa izborom između neophodnog medicinskog liječenja i upadanja u dugove.
„Izbjeglice nemaju nikakvu vrstu medicinskog osiguranja“, kaže Ikbal. „Samo osobe koje imaju novac i mogu priuštiti stvari u bolnici mogu i dobiti neophodnu medicinsku njegu“.
Medicina se nalazi među nekoliko desetina zanimanja koje su još uvijek zabranjene za palestinske izbjeglice. Iako je Palestincima u Libanu 2005. dozvoljeno da obavljaju imamske i niže klasificirane poslove, 2010. godine dozvoljene su im i druge profesije a stručna polja poput medicine i prava su regulisana od strane stručnih sindirkata. Ove organizacije nameću stroge uslove za članstvo što znači da čuvaju poslove Libancima.
Sindikati se brinu da bi ulazak Palestinaca na tržište rada bio ogroman te poslove ograničavaju samo za Libance.
„Želim se vratiti na Bliski istok između Katara i Libana“, kaže ona. „Osjećam da će to biti prvi korak ukoliko Liban dopusti izbjeglicama da rade kao doktori“.
„Ali raditi u nezavisnoj Palestini je čak bolje rješenje. Palestina je uvijek san“, kazala je ona.
Ikbal se sada nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama gdje specijalizira pedijatriju.
