Osim virusa koji Italiju obara na koljena ovu mediteransku zemlju pogađa i druga, pomalo neočekivana (?) nevolja – ignorancija i šutnja Evropske unije (EU) na pozive ove članice za pomoć!
Ovakav odnos izbacio je na vidjelo tinjajuće sukobe interesa među članicama, suptilne geostrateške igre Rusije i Kine zasnovane na korištenju snage kapitala za prodor u Evropu i interesne zone SAD.
Čini se da je Italija pri tome targetirana kao nelojalna članica koja vlastiti ekonomski interes pretpostavlja evropskim strategijama i politikama te da to određuje sporno ponašanje EU.
Italija u nemilosti, Hrvatskoj pomoć
Odmah po izbijanju epidemije, koncem februara, Italija je zatražila pomoć putem Koordinacijskog centra za hitno reagiranje, ali…
„Zatražili smo isporuku medicinske opreme, a Europska komisija je molbu proslijedila državama članicama. Ali, do sada nijedna država članica EU nije Italiji poslala potrebne zalihe“, izjavio je stalni predstavnik Italije pri EU Maurizio Massari.
Npr, kada je Zagreb pogodio potres 22. marta i Hrvatska je aktivirala isti Mehanizam civilne zaštite EU i nekoliko članica odmah je poslalo pomoć.
„Evropska komisija je već pomogla u slanju šatora, kreveta, madraca, grijalica i vreća za spavanje iz Slovenije, Mađarske, Austrije i Italije”, izjavio je glasnogovornik Komisije Eric Mamer.
Tako je u nekoliko dana postalo jasno da je Italija svjesno u nemilosti ostalih članica te da se ne radi o konfuziji ili prioritetnoj brizi članica EU za vlastite potrebe, nego o selektivnom reagiranju.
Odmah potom, pomoć je Italiji stigla iz Kine, Rusije i Kube. Popratne političke poruke bacile su jasnije svjetlo na korijene evropskog ignoriranja talijanske tragedije. Italija unutar EU već nekoliko godina figurira kao članica koja je otvorila vrata ruskom i kineskom kapitalu suprotno evropskom i američkom shvatanju sankcija postavljenih Rusiji i njihovim interesima. Sadašnji odnos prema Italiji čini se da je evropski odgovor na to.
Kinesko osvajanje svijeta
Najviše kritika Bruxellesa u Washingtona Italija je pretrpjela kada su tačno prije godinu sporazum o saradnji na kineskom projektu “Jedan pojas, jedan put“ u Rimu potpisali predsjednici Xi Jinping i Sergio Mattarella. Ovim su se Italija i Kina obavezale na saradnju u strateškim sektorima – ceste, željeznice, mostovi, civilni avio-saobraćaj, luke, energija i telekomunikacije.
Suština protivljenja SAD i evropskih saveznika je u tome što ulazak Italije u projekat, kao članice G7, kako je tada pisao The New York Times „…izaziva pucanje ekonomskog saveza koji je nekada dominirao svijetom i nanosi veliki udarac Trumpovoj Administraciji koja je kritična prema inicijativi “Pojas i put“.
Konkretno, Zapad strahuje od činjenice da će taj projekat dati Kini direktan pristup pomorskim rutama sa više od 600 luka, povezati 48 kineskih gradova s 42 grada u Evropi, što bi rezultiralo potiskivanjem američko-evropske pomorske dominacije.
Nadalje, zemlje su zabrinute da bi posrnula italijanska ekonomija mogla doživjeti sudbinu nekih manjih zemalja (Šri Lanka, Džibuti) koje su već pale u kinesko ekonomsko ropstvo te da može doći do kineskog preuzimanja talijanske ekonomije, a zatim i do dalje penetracije kineskog kapitala u ekonomije i drugih članica.
Kao i u slučaju Zapadnog Balkana, prostor na kojem EU ne djeluje osvajaju drugi. Tako je 12. marta (i) u Rim stigao prvi kontigent kineske pomoći, avion sa 31 tonom sanitetskog materijala i opreme (dva miliona maski, 10.000 respiratora, 20.000 zaštitnih odijela, 50.000 testera, antivirusni lijekovi) i ekipom epidemiologa, a odmah zatim i kopnena pošiljka sa nekoliko desetina tona medicinske opreme.
Italija je već osjetila nesolidarnost EU 2015. godine prilikom enormnog priliva migranata iz Afrike kada su se zemlje EU oglušile o obavezu njihovog zbrinjavanja po utvrđenim kvotama. Ovaj put Italija reagira mnogo burnije, jer se radi o ignoranciji stradanja njenih građana. Korisnici društvenih mreža u Italiji, gdje se ovih dana skidaju plave zastave EU i na jarbole dižu kineske i ruske, ne ustručavaju se iznositi ogorčenost prema EU.
„Iz Rusije s ljubavlju“
Ruska strategija osvajanja ovog prostora počiva na višegodišnjem kontinuiranom i postepenom „udvaranju“ talijanskim euroskepticima i desno orjentiranim nacionalistima koji su istovremeno i najveći zagovornici približavanja Moskvi. Prethodno je Italija procijenjena kao najslabija karika EU, budući da tokom predizbornih kampanja mnogi glasači krive EU i euro za ekonomsko propadanje talijanske ekonomije.
Ruski predsjednik izuzetno je poentirao slanjem pomoći. U jeku epidemijske agonije i nakon što se EU oglušila o vapaje Rima, kako izvještavaju talijanski mediji, Vladimir Putin lično je telefonom pozvao premijera Giuseppea Contija i obavjestio ga da iz Moskve upravo polijeće avion sa medicinskom opremom i ljekarskim ekipama.
„To je dobar vanjskopolitički PR, koji prikazuje Rusiju kao snagu dobra“, rekao je Vladimir Frolov, ruski vanjskopolitički analitičar. „Medicinska pomoć pružit će nam priliku da u odnosima s Italijom podsjetimo na potrebu vraćanja usluge blokiranjem produljenje sankcija EU u junu,“ dodao je Frolov naglasivši još jedan bitan aspekt: „Važno je znati da pomoć za Rim ide vojnim letovima, što pokazuje koliko je NATO nemoćan!“
Pojašnjenja radi treba reći da su EU ili NATO prije nekoliko dana naložili svojim članicama da ne dozvole prelet ruskih vojnih aviona sa materijalima za Italiju i njih devet je to učinilo. Ipak, ruski transporteri Ilyushin II-76 pronašli su zaobilazne koridore i stigli u Rim, a da to NATO nije mogao spriječiti.
Ministar vanjskih poslova Italije Luigi Di Maio rekao je kako će se „Italija sjetiti ko je pomogao u trenucima najveće krize moderne Italije, a ko ne.“ Zatim, u vojnoj bazi kod Rima Ruse je dočekao general Enzo Vecciarelli koji se pred medijima zahvalio ruskom narodu za pružanje pomoći. Sve su to signali proruskog zaokreta.
Paketi su nosili naljepnice sa porukom „Iz Rusije s ljubavlju“, što je samo detalj iz Putinove suptilne taktike jačanja veza sa Italijom i podrivanja evropskog zajedništva. Osim humanitarnih paketa Rusija ima mnogo konkretnije ponude koje će Rim staviti na tešku dilemu o lojalnosti Uniji ili preferiranju vlastitih interesa.
Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov objavio je da će „Ruska vlada pomoći talijanskim kompanijama da nadomjeste finansijski gubitak proistekao iz evropskih sankcija Rusiji“. Naime, sankcije su prepolovile rusko-italijanski bilateralni promet sa 53,8 milijardi USD u 2013. na 26,9 milijardi USD u 2018. godini.
„Spremni smo pomoći talijanskim kompanijama da umjesto isporuke gotovih proizvoda pređu na proizvodnu saradnju uz lokalizaciju proizvodnje u Rusiji,” objasnio je Lavrov.
Ili jasnije, da industriju čije proizvode Italija ne može prodavati zbog sankcija, preseli u Rusiju! Inače, u Rusiji posluje oko 500 talijanskih kompanija i ova je zemlja najveći ruski partner pored, Kine, Njemačka i Holandije.
Ruska igra s desnicom
U jačanju pozicija u Italiji Moskva se već godinama oslanja na desnicu – partiju Lega Nord Mattea Salvinija, koja je nakon posljednjih izbora ojačala u talijanskom Parlamentu, a njen lider postao zamjenik premijera.
U julu 2019. godine vrlo posjećeni medij BuzzFeed News izazvao je aferu objavivši transkript audio-snimka na kojem se čuje kako bliski Salvinijev saradnik sa neidentificiranim ljudima iz Putinovog okruženja pregovara kako da se desetine miliona dolara ruskog novca od nafte doznače Salvinijevoj stranci.
Autentičnost snimka nije potvrđena, ali sadržaj afere se uklopio u kontekst tj. među poznate činjenice o ruskom taktiziranju i saradnji sa evropskim desničarima. Poznato je da je Marine Le Pen dobila 11 miliona eura zajma od ruskih banaka, nakon što je javno podržala Putinovu aneksiju Krima. Najveći sponzor britanskog referenduma o EU-u i Brexita, Arron Banks sada je pod istragom britanske Nacionalne agencija za kriminal radi dokazivanja izvora 8 miliona funti, koje je donirao u Brexit kampanji, i zakonitosti trgovine dijamantima preko ruske ambasade u Londonu.
Lider austrijske desne stranke FPOe Heinz-Christian Strache morao je odstupiti u maju 2019. nakon što je snimljen kako ruskoj strani nudi pomoć u dobijanju unosnih ugovora u zamjenu za političku podršku njegovoj stranci. Dakle, ruski „rukopis“ u pristupu evropskim uporištima (desničara) širom Evrope više je nego očigledan.
Dove va l’Italia?
U aktuelnom trenutku, kada se kraj pandemijske krize i epilog još ne naziru, teško je procijeniti kakav će kurs zauzeti Italija. Talijanski analitičari tvrde da će „ovakav odnos EU sigurno uticati na redefiniranje položaja Italije i relacije sa članicama,“ dok su nacionalisti i euroskeptici najradikalniji sa ponovnim zahtjevom za napuštanje EU. Temeljno pitanje je šta je veći interes – novo partnerstvo sa Kinom i Rusijom ili nastavak sa EU.
Izlazak bi bio preradikalan potez, jer se talijanska privreda zasniva na jedinstvenom tržištu i euru, a čak 2,7 miliona Italijana radi u drugim državam EU. Napuštanje te pozicije značilo bi neizvjesnost. Istraživanje iz 2018. godine pokazalo je da 58 posto građana podržava članstvo. Da li će držanje EU prema Italiji bitno uticati i na državnu politiku donekle će se pokazati u junu, kada će se u Bruxellesu glasati o produženju sankcija prema Rusiji.
Moskva je jasno nagovijestila da očekuje da se Italija revanšira glasanjem protiv sankcija. Javno mnijenje, trenutno u afektu, danas bi sugeriralo svojim predstavicima u EU da budu „protiv“ sankcija. No, osim toga još je mnogo faktora koji će o tome odlučiti. Jedino je sigurno da će odnosi među članicama EU i mnogo šire nakon pandemije biti bitno promijenjeni.
