Obožavanje ratnih zločinaca jedan je od omiljenih sportova znatnog broja nacionalističkih opskuranata u Bosni i Hercegovini. Takvo jedno idolopoklonstvo spram ritualnih stubova “zaslužnih” pojedinaca iz vlastitih redova, neprevaziđeno je širom meridijana. Ne prođe ni deset dana, a da se negdje diljem naše državice ne upriliči neko velelepno sijelo u čast ovog ili onog koljača i zločinca.
Da se sve kao pred kakav praznik ne dovede u red, počisti se i ono što zapadne ispod pragova, opere i ono što se inače rijetko pere. Jer, ili nam ide važan zločin-gost u posjetu, upravo nakon sužanjskog tamnovanja pristigao iz neke tuđin-zemlje, pa je red da ga se primi, da mu se bratska i sestrinska ljubav kako dolikuje izjavi. Ili je zbog cikličnog kretanja vremena – barem tako kažu da se kreće, ali ne bih sa sigurnošću tvrdio – prispio neki dan za praznovanje, godišnjica nekog važnog rušenja ili pokolja, ili pak možda klaljiteljev rođendan ili krsna slava.
Čudo je to jedno koliko se vole i obožavaju okrvavljeni tipovi, koliko se poleta i snage ulaže da se oni na rukama ponesu, uzdignu, da se o njima ispripovijeda neko junačko kazanije i svojski, kako dolikuje, u zvijezde naciona okuje njihov lik i djelo. Da se pronosi taj glas sa prizvukom krvi i kame, masovne grobnice i stratišta, da svi čuju kako odjekuje sreća i ushit što je jedan takav sin potekao iz naše grude. To je onaj ponos kad srce u grudima naraste, natopi se kišnicom naciona, do tih razmjera da grudi hoće od nesnosne veličine pući.
Gotovo je šizofrena ta potreba znatnog dijela zabludjelog građanstva u nas da sve svoje frustracije, sve životne nezadovoljenosti, zadovolji onanišući nad slikom ili pred likom dragoga i umilnoga zločinca. Sve se onda za tren zaboravi, nastupi blaženo postorgazmično, nacionalno, zadovoljstvo i bez obzira na sve druge nedostatke u životu mir zavlada u tijelu.
Ratni zločinac je lijek za sve nevolje, on je hrana za krčeća crijeva i radost na ostarjelom licu ratnog veterana; čija penzija ne može doteći ni za redovnu mjesečnu dozu nikotina i alkohola u krvi. Ali to nije ni važno, skrpiće se već za jetru i za pluća nešto. Važno je ono unutra, ono nešto kad te ponese da zaurlaš i opsuješ: ma kome oni pričaju! Vidiš li ti za koga sam ja ratovao, to je bio moj komandant! Ej, on je uvijek prvi išao! Bez te silne ljubavi za zločinca nestalo bi pogonskog goriva, i naprasno bi brojni ljubitelji likova i djela zločinačkih pali kao šrapnelom pokošeni. Ostali bi bez svog oslonca, bez tako nužnog tla pod nogama.
Pogodila bi ih teška depresija, jer kako bez svevidećeg i svebliskog junaka-osuđenika naći ravnotežu sa sobom.
Tako je i nedavno, uslijed narušenog centra za mentalnu ravnotežu, ponovo svoj vampirski performans u centru Banje Luke izveo stanoviti Dane Čanković, sa svojim Srpskim narodnim pokretom – Izbor je naš. Čanković, naime, sa svojom šačicom p(r)očetničkih omladinaca, već godinama ustrajava na proslavljanju rođendana Radovana Karadžića. Svake se godine, uz blagi smiješak i blagoslov gradskih vlasti i na sveopštu radost brojnih prolaznika, u centru grada na Vrbasu zaori izvorna četnička, kamaška, melodika, zavijore crne zastave sa mrtvačkim glavama, i dakako uz horsku pjesmu poduvaju rođendanske svjećice na tortici za “haškog sužnja” i zločinca Radovana Karadžića. To je u proljećem okupanoj Banjoj Luci očito događaj koji se s nestrpljenjem iščekuje – valjda bude dobra meza i rakija, pa je tolerisanje ovog grozomornog skupa postalo pravilo.
Nikog, dakle, ne zanima kako je toga dana centrom grada proći povratnicima nesrpske nacionalnosti, osjećaju li jezu i nelagodu, hoće li ih to, možda, brzinom svjetlosti vratiti u ono razdoblje kada su na sličan način, uz meze i rakiju, gorile kuće, ali i ljudi. No, važno je da se zadovolji volja pravedničkog i istinoljubivog naroda, gladnog krvi i kostiju. Da li to nekome smeta, ko će se drznuti i zabraniti! Ta, nisu li se valjda za to i borili, da svoji na svome mogu kako hoće. Radovan je, to se zna, iscjeljitelj i mistik, to što se tamo priča je, naravno, propaganda.
Jednako tako kao u Banjoj Luci ovih je dana bilo izuzetno veselo u tradicionalno pitomoj Busovači. Uzigralo nekako sve, sunce svjetlije nego ikad, penju se pa ga glancaju, kamen se sija ko podmazana tepsija za burek, travnjaci uredno pokošeni, oko crkve se sve nešto šepuri svijet. Šta li će to biti? Neko Gospino ukazanje, cirkus Kolumbija u gradu, HDZ-ov predizborni skup, Dragan Čović postao član Predsjedništva BiH, pokrenut kanal na hrvatskom jeziku…? Ništa od toga.
Sa dalekog puta, preko Ahmića, u Busovaču je hodočastio Dario Kordić. Pročulo se to među mještanima, sve se na noge diglo, radne akcije i straže se organizovale da se dočeka Dario. Pa nije valjda zalud klao, za koga ako ne za svoj narod! Pa zar da se ne ugosti, napoji i nagrli. Da mu se oči ne napune miline narodne, koja se pred njim prostire ko stada ovaca, koje umilno bleje uvcu dragu melodiju. Neka, neka, treba to tako. To što je poklano, to što je izgorilo. Ma pusti, sve lažu.
Eto, tako vam to biva u zemlji u kojoj se doručkuje zločin, ruča haška presuda, a pod šatorom povečeri igra krvavo kolo na zemlji gnojenoj krvlju i kostima.
