Trideset godina i četiri rata kasnije, opet sve isto.
Prije trideset godina i dva mjeseca, 19. novembra 1988, građani Srbije okupili su se na Ušću i Slobodanu Miloševiću dali mandat da stvori – veliku Srbiju. Vožd se tada činio moćnim, a Srbija silnom. Činilo se da će svi oni koji se suprotstave volji najbrojnijeg jugoslovenskog naroda biti zgaženi, kao bube na putu kojim maršira istorija. Da je čovjek posmatrao iz te silne mase – a u masi je, kao što znamo, toplo ali smrdi – moglo bi mu se učiniti da je velika Srbija istorijska nužnost.
Velika Srbija je, u međuvremenu, iz kategorije istorijske nužnosti prešla u kategoriju Bigfoota i čudovišta iz Loch Nessa: ima onih koji je zamišljaju, ali ne i onih koji su je vidjeli. Srbija je, u međuvremenu, postavila ono što mora biti svjetski rekord u izgubljenim ratovima: četiri za devet godina. Ta je zemlja osramoćena, osiromašena, od nje su ekonomski uspješnije ne samo Slovenija i Hrvatska, nego i Crna Gora, koja je bila najsiromašnija jugoslovenska republika. Ta je zemlja na Kosovu poražena od Albanaca, koje je srpski nacionalizam tretirao kao niža, Srbima po svemu inferiorna bića, kao „genetski otpad Balkana“, kako je to sažeo Dobrica Ćosić.
Od velike Srbije ostao je veliki resantiman. Ostao je san o osveti za sve poraze. Ostala je nada da je proteklih trideset godina, kako je to formulisao ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, bilo tek prvo poluvrijeme. I da će velika Srbija na svoje doći u drugom poluvremenu.
Putin Srbima prodaje nadu
Onda je u Beograd stigao Vladimir Putin i silan narod je došao da ga dočeka. Dan nakon posjete čitamo kako je demokratijama strano takvo oduševljenje masa liderom, pa još liderom strane države. To nije tačno. Srbija nije demokratija (kao što to, sa izuzetkom, recimo, Slovenije nije niti jedna bivša jugoslovenska republika). Ali Njemačka, je li, to jeste. Godine 2008. Obama je govorio u Berlinu. Cijelih 200.000 Njemaca došlo je da čuje šta ima reći. Ljudi vole nadu, a baš nadu je Obama prodavao. Kao što i Putin Srbima prodaje nadu – da nije sve izgubljeno, da će se stvari okrenuti i da će na kraju oni pobijediti. Na stranu što bi čak i ostacima zaklanog razuma moralo biti jasno da u ponavljanju izgubljenih ratova nema pobjede, na stranu što je jasno da je ideja velike Srbije nesreća ne samo za sve okolne narode, nego i za same Srbe. Ljudi koji su se na koljena bacili pred Putina ne misle tako.
Putin je, ne manje važno, u Beogradu dočekan i kao lider antizapadne politike, koju većinska Srbija krivi za sve svoje nedaće i poraze. Masa se okupila i izrazila ne samo ljubav prema Putinu, nego i mržnju prema zapadu.
Okupljanje, ipak, nije bilo spontano, jer mase nikada ne djeluju spontano i autonomno, njima se uvijek diriguje. Masa je uvijek korisni idiot, kako glasi sintagma koja se pripisuje Lenjinu.
Svečani doček ruskog cara bio je državni projekat. Vučić je okupio više ljudi nego što to uspijeva učiniti opozicija čije pristalice nedjeljama protestuju na ulicama Beograda. Ako je htio – a htio je – srpskoj javnosti pokazati kako je on Putinov posilni broj jedan u Srbiji, u tome je uspio.
„DUŽNI“ da poštuju uputstva
Detalji organizovanog dočeka mogu vam biti jezivi, ili u vama izazvati sažaljenje nad sirotinjom koju hrane sendvičima poredanim na podu Doma omladine – to je stvar perspektive. Može osjetiti mučninu ili se možete smijati dok čitate uputstva mitingašima.
„Sem eventualnih hitnih slučajeva i situacija do Beograda nema zaustavljanja“ (ako se nekome mokri, neka se strpi ili bude kreativan).
„Svi autobusi iz našeg ‘konvoja’ zaustaviće se prvi put na silasku sa prevoja ‘Čestobrodica’ (parking) gde ćete dobiti hranu i piće za put“.
„Ispred palate ‘Albanija’ morate (podvukao, da prostite, ja) preuzeti zastavice Republike Srbije (ili Ruske Federacije) i poneti ih sa sobom duž trase šetnje i ispred hrama ‘Svetog Save’ a nadamo se da ste svesni koliko je važno da tokom šetnje pokažete radost, energiju i ljubav prema gostu koji dolazi da pomogne našoj zemlji“ (ako nisu bili svjesni, država Srbija ih je osvijestila).
Ovo uputstvo građanima šta da osjećaju i kako to da pokažu tri puta je (kao irski viski) destilovan totalitarizam, čist kao suza za izgubljenim Kosovom. Sva uputstva građanima kuda da hodaju, kojom brzinom da hodaju, obavještenja da su u svakom trenutku, baš tako piše, i to velikim slovima, „DUŽNI“ da poštuju uputstva vođe puta i odgovore na njegov telefonski poziv, svo zavođenje (para)vojne discipline na stranu – uputstvo o pravilnoj, patriotskoj ekspresiji emocija je totalitarni vrhunac letka koji je podijeljen hodočasnicima.
Puk je pozvan da kliče i pozdravlja, a odabrani predstavnici naroda pripušteni su Putinu, da mu poljube ruku i kažu nešto. Dio delegacije srpskih lidera iz Crne Gore preko svojih medija je optužio najmlađeg nacionalnog lidera, Marka Milačića, da je prekšio protokol bezbjednosti, jer se ovaj progurao sve do vođe i opalio selfi sa njim. I oni su se slikali sa Putinom, ali selfi je nekako intimniji od hladnih službenih fotografija, pa nije čudo da su osjetili ljubomoru i na tren zaboravili da Vladimir Putin jednako voli sve njih.
Novinar Kurira Vladimir Đorđević je u ljigavoj, ogavnoj snishodljivosti koja se cijedila sa čitavog skupa otišao najdalje, jer je odlučio da neće prati ruku koja je dodirnula Putina. Tako to ide: nacionalizam koji sebe doživljava kao ponosno suprotstavljenog zapadu klečao je i puzio pred istočnim diktatorom.
Jad i čemer je ovo
Vi kako hoćete, ali po meni ovdje nema mjesta podsmijehu i zluradosti. Jad i čemer je ovo, grki će i krvavi plodovi naše mizerije biti.
Sve je to ista pašta, što rekli Bokelji, razlika je samo u ekspresiji beskraja vlastite bijede: i ono legendarno hrvatsko „Danke Deutschland“, i neprekinuti klimoglav naših lidera pred mediokritetima koje Brisel šalje da ih disciplinuje, i albansko ljubljenje Klintonovih stopa, i Alijina Bosna u amanet Erdoganu, i Srbi koji su ničice pali pred Putinom očekujući od njega velikodržavno čudo.
Neugasla je naša pjesma slobode, dok se nad nama smjenjuju gospodari, jedan za drugim. I kad smo najglasnije tražili slobodu, htjeli smo tek drugog gospodara. I dobili bismo ga.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
