Grijeha nije imao osim svoje veličine!
Ovom jednostavnom rečenicom je francuski političar, pisac i poeta Alfons Lamartin (Alphonse Lamartine) opisao motiv koji je sultana Sulejmana Veličanstvenog naveo da 1536. godine pogubi svog velikog vezira, ratnika, diplomatu i životnog prijatelja.
Zašto danas pisati o Ibrahim-paši? Zato što TV sapunica “Sulejman Veličanstveni” prikazuje krivu sliku, između ostalog, i o velikom veziru jednog od najvećih sultana Osmanskog carstva.
Više izvora, i turskih i zapadnih, slaže se u jednom – Ibrahim-paša jeste bio ambiciozan i željan slave, ali nije bio izdajica! Ubijen je jer je izrastao u veličinu, uz dodatan utjecaj spletki i laži kojima je Sulejman Zakonodavac godinama “napajan” i kojima je, na kraju, prema svemu sudeći, podlegao.
Moć i utjecaj
Profesor historije i doktor nauka Hester Donaldson Dženkins (Jenkins) u radu “Ibrahim-paša, veliki vezir Sulejmana Veličanstvenog”, u izdanju Univerziteta “Columbia”, ovako opisuje Muhibbijevog miljenika:
– Ibrahim-paša je bio vizionar, rođeni lider koji je imao veliki utjecaj na sultana. Slavljen je kao jedan od arhitekata Osmanskog carstva i jedan od najuspješnijih od svih velikih vezira koje je Carstvo imalo. Uspio je zapadni kršćanski svijet 16. stoljeća natjerati da percepira Osmansko carstvo kao svjetsku silu. Uspješno je prezentirao Sulejmana kao sahib-kirana – vladara novog, univerzalnog carstva. Ibrahim je Sulejmana predstavio i Carstvu i Evropi kao novog osvajača, novog Aleksandra Velikog. Ibrahimova retorika graniči sa mesijanskom. Vjerovao je da i historija i božansko proviđenje vode njegova i Sulejmanova djela. Ibrahim-pašina moć i utjecaj bili su na ovoj visini. I u tome je bio problem.
Šta je dovelo do gubljenja povjerenja i postepenog gašenja Sulejmanove naklonosti prema njegovom do tada najboljem prijatelju i najodanijem saradniku? Svi veliki veziri Osmanskog carstva imali su mnogo neprijatelja te, stoga, ni Ibrahim-paša nije bio izuzetak. Uz to, njegov položaj osjetljivijim je činilo i sultanovo iskreno povjerenje u svoga velikog vezira. To se, naravno, nije sviđalo ostalim pretendentima na njegovo mjesto, kako političko tako i mjesto u sultanovoj blizini. Ibrahim-paša imao je mnogo neprijatelja, ali su mu najviše štete u sultanovim očima nanijeli Iskender Čelebi, ministar finansija, i Hurem-sultanija. Ove dvije osobe su, navodi to i Dženkins, potrošile godine na urušavanje sultanovog povjerenja u Ibrahim-pašu.
Ibrahim-paša se uspio izboriti sa Iskender Čelebijevim smicalicama, ali ne i sa ženskim spletkama koje su se umiješale i u državne poslove. Hurem-sultanija je prenosila Sulejmanu ružne priče koje je narod prepričavao o njegovom prijatelju. Isto tako, Ibrahim-paši se na teret stavljalo da je korumpiran i da je uzimao novac od Austrije i Francuske, da je u dosluhu sa sultanovim sinom Mustafom htio njega postaviti na tron i vladati umjesto njega… Tako Dženkins prenosi priču francuskog historičara Bodijea (Baudier), prema kojoj je Hurem, nastojeći srušiti Ibrahim-pašin ugled, “otkrila” da je veliki vezir bio omiljen kod austrijskog vladara Ferdinanda te da je sa Karlom V obavljao tajne poslove.
Navodno je sultanu pokazana i kompromitirajuća prepiska čija autentičnost nikada nije dokazana. Bodije kaže da je Sulejman pokazao Ibrahim-paši njegova pisma Ferdinandu i Karlu V. No, tih pisama nema među dokumentima koje je sakupio Gevay, a koji su skoro kompletni. “Izdajničku prepisku” između Ferdinanda i Ibrahim-paše nisu našli ni Austrijanci u svojoj historijskoj građi. Naprotiv. Ferdinand u pismu Ibrahim-paši od 5. jula 1535. godine zalaže se za što uspješniju vladavinu omiljenog velikog vezira i izražava svoju zahvalnost na naporima koje Ibrahim-paša ulaže da bi se očuvao mir između dvije zemlje.
Dio toga prikazan je i u TV sapunici. No, Dženkins ističe da ne postoje čak ni pokazatelji, a kamoli pouzdani dokazi niti za jednu od tvrdnji koje su Ibrahim-paši stavljane na teret.
“Pao je u maštarije o sultanovanju i moći”, također komentira turski historičar Osmanzade, što bi u prijevodu moglo značiti samo kao pokazatelj megalomanije koju je Ibrahim-paša nedvojbeno pokazivao. Slično misli i Sadullah Said Effendi, a Solakzade i Abdulrahman Šeref smatraju da je Ibrahim-paša kažnjen smrću zbog njegovog odnosa prema Iskender Čelebiju, koji je obješen nakon optužbi da je tokom pohoda u Perziju opljačkao državnu kasu.
Ibrahimova palača u Istanbulu sad je muzej
Ni optužbe da je veliki vezir zanemario Sulejmanove interese nikada nisu dokazane. No, čini se da je ovakvih pažljivo i redovno pothranjivanih glasina koje su u konačnici rezultirale Ibrahim-pašinim pogubljenjem ipak bilo previše te je bilo pitanje vremena kad će kap preliti čašu. Uostalom, šta bi Ibrahim-paša mogao dobiti od bilo koga, a što mu sultan Sulejman već nije dao, pita se Dženkins i ističe:
– Dok smo izučavali karijeru Ibrahim-paše, shvatili smo kako je postepeno sakupljao moć u svoje ruke. Primijetili smo da su evropski zvaničnici bili impresionirani Ibrahim-pašinim statusom u Carstvu. On je, praktično, bio vladar Osmanskog carstva. Ali, zaboravio je na jednu činjenicu: apsolutno je bio na raspolaganju sultanu i mogao je u svakom trenutku biti osramoćen ili pogubljen, čak i iz običnog sultanovog hira – napisao je Dženkins.
Sultan Sulejman Zakonodavac svog najboljeg prijatelja upoznao je kao mladić, dok je bio upravitelj pokrajine u Manisi. Godine druženja isplele su čvrsto prijateljstvo i povjerenje.
Koliko je sultan volio svog saputnika i velikog vezira i koliko mu je vjerovao možda pokazuje prijevod zapisnika Sulejmanovog pisara Dželalzadea uoči pohoda na Beč (preveo ugledni austrijski orijentalista Von Hammer).
– Naređujem da Ibrahim-paša od danas zauvijek bude moj veliki vezir i serasker (komandant vojske), a imenuje ga moje visočanstvo u svim mojim zemljama. Moji veziri, beglerbegovi, vojne sudije, poznavaoci zakona, zvaničnici suda, sejjidi i šejhovi, sandžakbegovi, generali konjice ili pješadije sve moje pobjedničke vojske, svi moji zvaničnici i uposlenici, svi narodi mog carstva, mojih provincija i gradova, svi siromašni i bogati… Ukratko svi će prihvatiti mog velikog vezira kao seraskera, izražavat će mu poštovanje i čast jer to je kao naređenje iz mojih usta. Svi će ga pažljivo slušati i njegove preporuke primiti s poštovanjem i nijednu od njih neće zanemariti…”.
Vjerovatno se ovoga nije sjetio kada je naredio da se Ibrahim-paša pogubi. Ali, Sulejman u tim okolnostima nije zaboravio na vlastito obećanje i ferman da Ibrahim-paši neće nauditi sve dok živi. Morao je potražiti izlaz. Jedan od njegovih savjetnika ponudio mu je odličan način da ispuni obećanje, a izvrši odluku – praktično prevarom. Savjetovano je da veliki vezir bude pogubljen dok sultan spava jer, protumačeno je, čovjek u snu nije svjestan šta radi, praktično nije živ, pa tako sultan neće pobiti svoju riječ!?
Oduzeto bogatstvo
Drugi izvori navode da se Sulejman obećanja oslobodio time što je izgradio džamiju u Istanbulu. Naredbu o gradnji džamije dao je sedam dana uoči Ibrahimovog pogubljenja. Prema toj verziji, sedmicu je sultan s velikim vezirom nasamo večerao, htijući mu navodno dati šansu da pobjegne. Iz kasnije nađenih Ibrahimovih pisama vidi se da je on apsulutno bio svjestan situacije, ali da je do kraja htio ostati odan Sulejmanu.
Ibrahim-paša je 5. marta 1536. godine otišao na večeru sa sultanom i da u Topkapiju prespava. Uradio je to bezbroj puta do tada. Ujutro su našli njegovo tijelo s tragovima davljenja. Život mu je prekinut u 42. godini. Tijelo je preneseno do tekije na Galati. Ukopan je bez ikakvih obilježja. Oduzeto je sve njegovo bogatstvo, a on više nije čak ni spominjan, kao da Osmanskim carstvom nije ni vladao 13 godina. Cijeli je svijet tada ostao šokiran.
Da li ovaj način smaknuća i zaborava velikog vezira govori o Ibrahim-paši ili o sultanu Sulejmanu i njegovoj slabosti?
Sulejman je kasnije žalio zbog svoje odluke i značajno se promijenio. Svoju tugu izrazio je u stihovima u kojima ističe ljubav i prijateljstvo prema Ibrahim-paši.
Obrazovan, zaljubljenik historije, bio je poznat kao “najljepši čovjek Carstva”
Venecijanci su o Ibrahim-paši zapisali: “Volio je sebe više nego svoga gospodara i želio je biti sam u dominaciji svijeta u kojem je bio toliko poštovan”.
Diplomati su ga zvali “Ibrahim veličanstveni”.
Bio je poznat kao “najljepši čovjek Carstva”.
Tadašnji savremenici dali su mu nadimak Makbul Maktul (voljeni i pogubljeni).
Bio je dostojanstven, impresivan, imao je manire i veličanstvenost u kojoj je vidio svoga gospodara.
Bio je izvrsno obrazovan; osim vojne naobrazbe, imao je sklonost ka muzici, pisao poeziju i govorio perzijski, grčki i italijanski jezik. Bio je zaljubljenik u historiju i geografiju.
Ibrahim-pašine, odnosno, dužnosti velikog vezira u 16. stoljeću, među prvim, bile su da komanduje vojskom, on je jedini uz sultana određivao ko će biti pogubljen, kažnjen, nagrađen, degradiran ili unaprijeđen, ko će biti imenovan na dužnosti, a uz savjete i koordinaciju sa šejhu-l islamom, određivao je postulate pravičnosti.
Doveo je otomansku vojsku pred vrata Beča na Zapadu i u Bagdad i Tabriz na Istoku.
Nekad sam, a nekad slušajući sultana, pokazao se sposobnim strategom i neustrašivim ratnikom.
Uspostavio je dobre diplomatske odnose sa Evropom, a pokazao se vrlo inteligentnim i jakim za Sulejmanove interese.
Njegova vlast u Egiptu korištena je mudro, a njegovo vođenje Rumelije bilo je uspješno i iznad standarda u to vrijeme.
Za 13 godina je napravio na desetine džamija, tekija, kuća za derviše, mekteba, škola…
Bošnjak porijeklom
Kao što smo nedavno objavili pozivajući se na više izvora, porijeklo Ibrahim-paše, prema nekim dokumentima, usko se veže za jednu od najpoznatijih bosanskih plemićkih porodica! Naime, Ibrahim-pašin djed bio je Hidajet-paša (ranije Mihajlo), jedan od potomaka bosanskog bana Nikole (sin bana Kulina). On je bio među prvim članovima bosanskog plemstva koji su primili islam (izvor: Salih Muvekkit-Hadžihuseinović, 1998.) Hidajet je primio islam 1447. godine za vrijeme vladavine sultana Murata II, koji mu je i dao ime. Horman (1976: 603-607), također, navodi da je Hidajetov sin Halil-paša otac Ibrahim-paše, koji je “oženio sestru sultana Sulejmana”.
