Da obavi petu islamsku dužnost, na put na hadž ove godine spremio se Aziz efendija Šabić zajedno sa svojom hanumom Alijom.
Ovaj hadžija, glavni imam Islamske zajednice Bošnjaka u Finskoj, prije godinu, nakon dugogodišnje borbe sa bolešću, ostao je bez vida.
– Nakon moždanog udara prije 24 godine dobio sam tešku upalu lijevog očnog živca. Tokom rata izmješten sam u Finsku zbog liječenja. Te nakon silnih borbi, šest operacija, nastojanja ljekara i liječenja koje ni danas nije stalo, ja sam ostao bez vida u potpunosti – priča hadžija Aziz.
Efendija Šabić kaže da on pred sobom vidi samo neko prigušeno svjetlo koje mu u nekoj mjeri olakšava kretanje i snalaženje u prostoru, ali opet uz pomoć štaba i drugih pomagala.
– Sve vrijeme u Finskoj posao imama radio sam volonterski, u ime Allaha dž. š., za svoju zajednicu i islam. Tek unazad nekoliko godina dobijam honorar u iznosu od 200 eura kao znak zahvale za ono što činim za zajednicu – kaže hadžija.
Odluku da posjeti Meku i Medinu hadžija je donio mnogo ranije, a nakon što se prijavio za putovanje, posebno ga je obradovala poruka Mensura efendije Pašalića i Udruženja Ilmija da će ga oni ove godine poslati na hadž.
– Ja sam im na tome iskreno i neizmjerno zahvalan. Počašćen sam jer sam ove godine gost na ovom svetom mjestu i to zajedno sa svojom suprugom – navodi.
Kaže kako mu je supruga vodič i pomagač na svetom putu.
– Ona mi pomaže i hizmeti, a oko haste uvijek ima puno posla. Straha od putovanja zbog mog stanja nisam imao. A osjećaj radosti i saznanje da nisam zaboravljen od mojih dragih kolega je također nešto što me ne napušta. U čovjekovom životu bude teških momenata, ali ovakvi trenuci pokažu milost i rahmet – priča efendija Šabić.
Pješačenje od oko 12 kilometara od Muzdelife do Meke kroz gužvu od dva miliona ljudi je izazov za svakoga, ali velika želja i ljubav prema Uzvišenom Stvoritelju pobijedila je te je Aziz efendija, umjesto bedela, hadž obavio sam i bez ikakvih poteškoća.
Kaže kako se osjećaj boravka na svetim Allahovim mjestima riječima ne može opisati, te da se tako nešto može samo doživjeti.
– Imam osjećaj da je svako tu da ti pomogne, kako vodiči, naši Bošnjaci, ali i stranci. Svi su pokušavali da mi olakšaju, pomagali su mi nesebično da i ja doživim njihovim očima ono što oni mogu da vide, a u čemu sam ja uskraćen – zaključuje hadžija.
