Iako je bilo prije 26 godina, sjećam se kao da je bilo jučer. Ponedjeljak rano ujutro, mrkli mrak. Vani sniježna mećava, sve se bijeli. Ja u sobici umotana u deku pokušavam zapaliti vatru u smederevcu. Trebala sam ići u školu, ali sam odlučila ostati kući jer nisam imala zimsku odjeću ni obuću. Iako tek 9 godina zaključila sam da je bolje slagati da sam bolesna, nego se razboljeti kao mama. Mama je bila u bolnici tada, upala pluća.
Nisam ju mogla posjetiti jer bih morala pješačiti 45 minuta, kao i do škole. Nismo imali ni telefon da ju nazovem, ništa nismo imali. Tata me je trebao pokupiti i odvesti k sebi dok mama ne dođe, ali nije. Susjeda je svratila da nam donese kolača pa kad je vidjela da sam sama dolazila je svako malo punih ruku kod mene dok se mama nije vratila iz bolnice. Njen muž mi je donosio svaki dan suha drva, jer su naša bila pod snijegom. Neizmjerno sam im zahvalna i dan danas za to. Iako nam je objema sada dobro, gorka sjećanja ostaju.
