Početkom sedamdesetih često smo se znali igrati na ulazu u Senadovo dvorište, u tadašnjoj ulici Veljka Čubrilovića. Na tom kratkom dijelu asfalta, pored željezne ograde, naučio sam voziti bicikl – Senadov “pony”.
Zapravo, najmanje je bio Senadov. To je bilo naše biciklo i svi smo na njemu učili voziti, a razlika je bila samo u tome što su ga roditelji kupili Senadu i što ga je on svaki dan iznosio sa drugog sprata i uredno vraćao nazad u večernjim satima.
Kad smo se malo ispraksirali, mjerili smo ko ima najveći trag naglog kočenja. Nismo se bojali tada ni milicije, ni roditelja, ni komšija. Jer, mi smo se samo igrali.
Jedino čega smo se plašili (ja sigurno) bio je Čiki. Čiki je bio prelijepi njemački ovčar negdje iz Valtera Perića ulice, kojeg bi vlasnik pustio da se istrči po okolnim ulicama. Sada mi je taj strah malo smiješan, jer je Čiki bio fantastično dresiran pas. On bi istrčao nekoliko krugova po obližnjim ulicama, isprestravio nekoliko mački usput i, na zvižduk gazde, vratio se svojoj kući.
Campo i harač
Za svo to vrijeme nikada nas nije ni pogledao, iako bi često protrčao brzinom munje pored nas, ganjajući neku užasnutu mačku. Nikada nije ni zalajao na nas. Tačno je znao na koga treba lajati. Ipak, meni nije bilo svejedno kad se skoro očeše od mene…
Poslije smo se malo plašili i Campe sa Marijin Dvora. Znao je često uzeti “harač” djeci koja su pohađala Osnovnu školu “Slaviša Vajner Čiča”. I na tome se sve završavalo.
Kada sam prvi put gledao film Valter brani Sarajevo, plašio sam se da ne pogine “Valter”, ili da ne nastrada “Kemo”, jer je Dragan Stipić, koji je glumio “Kemu”, bio sin prijatelja naših roditelja. Sjećam se samo koliko sam neutješan bio kada je poginuo “Zavatoni” u filmu Most, ili kada je, onako glupo i nesretno, na motoru stradao “Dimnjačar” iz Kapelskih kresova. A od filma Leptirica sam se oporavljao pola godine.
Mi smo odrastali, ti neki dječji strahovi su nestajali, a počeo je polako da prevladava strah samo od nesretnog zaljubljivanja.
Iako je meni tokom skoro cijelog školovanja ostao strah od svakog drugog ponedjeljka i informacija u školi, koje moj otac nije propustio ni kada je imao visoku temperaturu, ili napad čira na dvanaestercu. Jer, uvijek bi bilo i nešto što sam nekako tokom 14 dana od prošlih informacija prećutao – neka loša ocjena, neki nestašluk, ili neki neopravdan čas.
Mati je bila malo popustljivija i često je imala običaj reći: “Pa, ne moraš, vala, baš na svake informacije otići, ko da ideš na Ćabu?”
Međutim, išao je na svake. Po njemu se mogao naviti sat u školi.
Straža, rat, mir…
Bilo je i kasnije nekih prolaznih strahova. Strah na straži od 1:00 do 3:00 sata ujutro u nekakvom polju lubenica oko Batajnice za vrijeme služenja u tadašnjoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji, kada me svojim disanjem isprestravio nekakav jež. Pa strah od raznih ispita. Profesora. Ali, sve su to bili strahovi koji su brzo prošli.
Poslije je na naša vrata “zakucao” i rat. Prije toga su nas prepali sa drugim i drugačijim. Samo budala se ne bi plašila rata i sve one nesreće koju sa sobom nosi. U ratu se plašiš svega mogućeg. I granate, i metka. I gladi, i žeđi. I smrzavanja, i ranjavanja. Poslije se nekako i na taj strah navikneš.
Dolaskom mira pomisliš, hvala Bogu, odoše svi moji strahovi. I valjda neću imati više nikakvog razloga da se nečega plašim? Pa, valjda sam preživio svašta i nagledao se svega da bih se tek tako prepao nečega? I šta to u miru može izazvati veći strah od zvižduka granate ili iznenadne detonacije?
Ma, vala, ništa.
I tu sam se prevario. Došao je mir i – strah. Strah za egzistenciju. Strah od idiota koji ne poštuju pješački prelaz i semafor. Strah od manjka vremena. Strah od pijanih i drogiranih. Strah od bolesti. Strah od bolnice. Strah za djecu. Strah od raspuštenih kriminalaca sa noževima i pištoljima u džepovima. Strah od pljačke. Strah od upisa u školu. Strah od upisa na fakultet. Strah od nalaženja i nenalaženja posla. Strah od tramvaja…
Strah od toga šta će ko reći. Strah od sporednih ulica u večernjim satima. Strah od gledanja TV dnevnika. Strah od toga da mi se djeca živi i zdravi vrate kući gdje god da odu. Strah od demonstracija. Strah od toga da nas ko ne vidi da nešto kao protestujemo. Strah od budućnosti.
Kao što se jednog davnog januara 1994. godine na Bjelašnici uvukla zima koju ni 100 godina sunčanja na jadranskim plažama neće izvući iz mojih kostiju, tako se u sve nas uvukao nekakav strah. Od svega i svačega.
Strah i za svoju sjenu
I ne vjerujem da smo postali toliko gori i lošiji ljudi. Mislim da se samo puno više plašimo nego prije. I oni koji nisu pomogli Denisu u tramvaju, Amaru u kafiću, ili oni koji okrenu glavu od svega lošeg što vide, imaju vjerovatno u sebi opravdanje. Strah.
Zato nije ni čudo što već decenijama nema nagrade za “heroja godine”, za “podvig godine”, za “hrabrost godine”. Uostalom, šta će nam to kada imamo izbor najljepšeg političara, najomraženije ličnosti i najvećeg blama godine.
Jer, nije lako biti heroj kada imaš jedno, dvoje ili troje djece. Ili bolesne roditelje. Ko će brinuti o mojoj djeci ako se meni nešto dogodi? Ko će mojoj majci lijek odnijeti ako nastradam braneći nekoga? Ako me neki pijani sin lokalnog biznismena pregazi na semaforu? Ko će školovati moju djecu? Ko će im hljeb obezbjediti?
Država?
Vidio sam šta je obezbijedila onima koji su najviše dali za nju. Upravo u njoj takvoj kakva je najbolje žive i najbolje plate imaju oni koji je zapravo najviše i mrze.
I kako onda da se ne boji čovjek?
Uskoro ćemo se bojati i svoje sjene. Ako je budemo uopšte i imali.
E, moj dragi Čiki… Da si sad tu da zalaješ i isprepadaš tačno one koje treba.
