Osmočlana porodica Huseina Suljića hladne zimske dane provodi u neuslovnoj skovanoj šupi od svega nekoliko kvadrata na početku tuzlanskog naselja Ši Selo. Improvizirani stambeni objekat nalazi se nedaleko od Prinčeve džamije, a Huseinova porodica, supruga Sadika, kćerke Mersiha (15), Senada (12), Jasmina (10), Aida (8 mjeseci) te sinovi Emir (6) i Jasmin (3), sanjaju kako će jednog dana imati svoj krov nad glavom.
– Ljudi me pitaju kako smo proveli noć na -13 stepeni Celzija. Djeca su mi drhtala, smrzavala se, a da nam komšije nisu donijele dvije kante sa ugljem, vjerujte da živi ne bi dočekali jutro – kroz suze priča Husein Suljić, koji je u Tuzlu došao 1992. godine nakon što je protjetan iz Zvornika.
Svoju porodicu Husein prehranjuje tako što sakuplja odbačene plastične flaše i druge reciklirajuće materijale. Provede cijeli dan na tuzlanskim ulicama, roveći kontejnere, a „kući“ se vraća sa svega nekoliko zarađenih maraka, piše “Avaz“.
– Moja djeca nisu i nikada neće prositi. Supruga je rođena u naselju Kiseljak i sve što smo radili bilo je časno i pošteno. Ne plašim se nikakvog posla, radim sve što ljudi traže od mene i takav ću biti sve dok me noge nose – govori on.
Supruga Sadika navodi kako im je jedini sigurni izvor prihoda dječiji dodatak. Međutim, posljednja tri mjeseca isplata kasni, a oni su zimu dočekali bez marke u džepu. Nemaju zdravstveno osiguranje, niti bilo kakvu socijalnu pomoć.
– Niko za nas nije htio da zna sve do prošlog ponedjeljka kada su načuli da će o nama pisati novinari. Do naše barake stigli su službenici Centra za socijalni rad, ali ne da nam pomognu ili pokušaju pomoći, već da nas kazne zato što nam je se najstarija kćerka udala – kaže Sadika, majka šestero djece.
Kao alternativno rješenje pominje se njihovo preseljenje u izbjegličko naselje Mihatovići. Husein Suljić navodi kako je takvo rješenje za njega neprihvatljivo, jer on mora dolaziti u Tuzlu kako bi svojoj djeci zaradio parče hljeba. Iz Mihatovića, navodi on, to je nemoguće, jer je to naselje udaljeno kilometrima od Tuzle i od mjesta gdje on prikuplja plastične flaše.
U improviziranoj baraci od svega nekoliko kvadrata, razumnjivo, nemaju električne energije i vode. Djeca kada odu kod komšija ili rodbine prilijepe se uz televiziju, jer mjesecima ne gledaju crtane filmove. Išli bi, kažu, i u školu, ali roditelji nemaju novca da sve to isfinansiraju.
– Imamo osmomjesečnu bebu koja još doji, ali kojoj će uskoro trebati hrane. Pelena, naravno, nemamo, dok su starija djeca češće gladna nego sita – kaže majka Sadika.
U blizini njihove improvizirane barake nedavno je izgrađena i otvorena zgrada za socijalno ugrožene porodice. Porodica Huseina Suljića nije mogla aplicirati, jer su stanovi građeni za četveročlane porodice, a njih je osmero. Također, u naselju Kiseljak, gdje je rođena Sadika, završeno je šest stanova, ali oni nisu bili na spisku za dodjelu ključeva.
– Pred izbore nam obećavaju kule i gradove samo kako bi glasali za njih. Kada izbori prođu, nigdje nikog – zaključuje Husein Suljić, koji je tokom razgovora u nekoliko navrata brisao suze s lica.
Obećana pomoć
Pomoć porodici Suljić, kako nam je rekla Sena Emkić, obećali su iz Islamske zajednice Tuzla. Inače, Emkićevu je ganula teška sudbina porodice Suljić te je ona pokušavala saznati zbog čega Huseinova djeca nemaju pravo na zdravstveno osiguranje. Odgovor, kako kaže, nije dobila. Svi oni koji žele i mogu pomoći porodici Huseina Suljića mogu ih pronaći u ulici Derviša Sušića, odnosno u neposrednoj blizini Prinčeve džamije u Tuzli. Njima je, bukvalno govoreći, potrebno sve – hrane, odjeće, obuće.
