Otkako pratim nogomet, a pratim ga gotovo četrdeset godina, nisam vidio mnogo lakše objašnjivih poraza nego što je to bila katastrofa Hrvatske u posljednjoj, odlučujućoj utakmici grupe A na Mundijalu u Brazilu: čak i potpuni nogometni ignoranti, lezbijke iz zagrebačke Parade ponosa, mlade pjesnikinje s Goranova proljeća ili članovi uprave Dinama mogli bi vam iz glave navesti sve što nije valjalo u Recifeu. Veličanstveni kineski zid Wànlĭ Chángchéng i veličanstveno pogrešna taktika Nike Kovača u utakmici s Meksikom jedina su, kažu, dva čovjekova djela vidljiva iz Svemira.
– Oprosti, znaš da ne razumijem ovu smiješnu igru, pa će pitanje možda biti glupo – nazvao me tako nedgje polovicom drugog poluvremena Ante Tomić, najveći živući hrvatski ignorant za jazz i nogomet – ali to pratiš pa ćeš sigurno znati: zašto Kovač, ako ovako već ne ide, ne uvede u igru Mandžukića, Rakitića i Modrića?
Da, Kovačev je strateški genij veznu osovinu Reala i Barce postavio na stopere, a Mandžukić – kažu očevici – još uvijek baulja vrhom šesnaesterca stadiona Pernambuco: publika se razišla, čistačice pomele tribine, prskalice natapaju travnjak, a zbunjeni Mandžo gleda čas u mrklo nebo, čas na sat, sve čekajući onu Modrićevu ili Rakitićevu loptu o kojoj svi pričaju već sedam dana.
Čuvanje lopte Da, igrala je Hrvatska u formaciji u kojoj nikad prije nije igrala, da, strategija je valjda bila da Vrsaljko, Pranjić, Rakitić i Modrić strpljivo čuvaju loptu beskrajnim i besmislenim ragbijaškim dodavanjima unazad sve dok Meksikanci obnevidjeli od dosade ne zabiju nekako sami sebi. Da, u utakmici u kojoj joj je igrala samo i jedino pobjeda hrvatska je reprezentacija prvi udarac u okvir gola uputila u osamdesetoj minuti. Da, Pletikosa može braniti još jedino lopte koje mu vrate Ćorluka i Lovren, a i te krajnjim naporom. Da, da, da, da. Lako je, rekoh, objasniti poraz od Meksika. To, kako vidimo, može i Ante Tomić.
Što, međutim, kad ga objasnite? Zaboga, to je samo jedan iz dugačkog i neprekinutog niza takvih poraza. Hrvatska, naime, nikad – ali baš nikad – nije pobijedila u utakmici koja je imala takav ulog.
Grubo zvuči, ali provjerite i sami: hrvatska nogometna reprezentacija nikad u povijesti na velikim natjecanjima nije dobila utakmicu koju je baš morala dobiti. Tri puta kad je prošla grupnu fazu, tri dakle od osam, Hrvatska je to postigla zapravo u svojoj drugoj utakmici u grupi, pobijedivši dok još nije bilo pritiska imperativa pobjede – 3:0 protiv Danske na Europskom prvenstvu 1996., odnosno 2:1 protiv Njemačke na Euru 2008., te 1:0 protiv Japana na Mundijalu u Francuskoj 1998. – nakon čega je treću utakmicu igrala za prestiž i lakšeg protivnika u nokaut-fazi.
Kasnije eliminacijske utakmice na tim turnirima ne računaju se, jasno, u one koje je Hrvatska morala dobiti, jer se zacrtanim uspjehom računao već prolazak grupe, pa su osmine finala i četvrtfinala bile utakmice koje je igrala rasterećeno i bez pritiska. Izgubivši, uzgred rečeno, i tri od šest takvih.
Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar.
Redom: na Svjetskom prvenstvu 2002. u trećoj je, odlučujućoj utakmici u grupi izgubila 0:1 od slabašnog Ekvadora, kojemu je to bio prvi Mundijal u povijesti, i kojemu utakmica s Hrvatskom nije značila ama baš ništa. Na Europskom prvenstvu 2004. u trećoj, odlučujućoj utakmici izgubila je od Engleza 2:4, na Mundijalu 2006. u izravnoj utakmici za prolaz s Australijom odigrala je tek 2:2, i konačno, na Europskom prvenstvu 2012., u posljednjoj je, odlučujućoj utakmici izgubila od Španjolske 0:1.
I tako, eto, do Mundijala 2014. u Brazilu, gdje joj se s druge strane u presudnoj, trećoj utakmici našla reprezentacija Meksika, koja je na svjetskim i kontinentalnim prvenstvima u posljednjih četvrt stoljeća treću i odlučujuću utakmicu igrala petnaest puta i svih petnaest puta glatko prošla dalje!
