Aleksandar Vučić se kao predsjednik ili premijer Republike Srbije u hrvatskoj politici kao tema sukoba između Hrvata i Srba ili između Srbije i Hrvatske pojavljivao u pravilu onda kad je to odgovaralo HDZ-u. Nekad kao srdačni prijatelj, a nekad kao omiljeni neprijatelj na kojega se desnica HDZ-a ili njoj bliske skupine mogla uvijek s pouzdanjem osloniti.
Što očekivati uoči okupljanja Europske pučke stranke, odnosno europskih demokršćana, u Zagrebu od 19. do 21. studenog gdje su, razumljivo, pozvani i predstavnici Vučićevog SNS-a?
Aleksandar Vučić već se nekoliko puta pojavljivao kao predsjednik Srbije. U prvom redu kao gost Kolinde Grabar Kitarović dva dana u veljači 2018., isto onako srdačno kao što su bili i njihovi raniji i kasniji susreti.
U lipnju 2016. u Dalju dok je Tomislav Karamarko još bio predsjednik HDZ-a, u ožujku 2018. u Mostaru… Pritom se HDZ ponio do krajnosti licemjerno.
Jer dok su se mnogi nabacivali kamenjem na Ivu Josipovića i njegov rad s ranijim, doista demokratskim predsjednikom Borisom Tadićem, činjenica je da je predsjednik Tadić posjetio Vukovar, i to Ovčaru, gdje je ostavio vijenac s natpisom: “Nevinim žrtvama predsjednik Republike Srbije Boris Tadić”, eksplicitno se potom ispričavši i u govoru na mjestu zločina velikosrpskog ratnog pohoda na Vukovar iz 1991.
Baš taj predsjednik Tadić poslije je gadno udario po Vučiću i zbog ratne nacionalističke retorike u odnosu na Hrvatsku i zbog naoružavanja, ako ćemo pravo u odnosu na koga ako ne na Hrvatsku, što je Tadić također predbacio Vučiću. Na kraju mu je, baš u vrijeme Vučićevog posjeta Grabar Kitarović u veljači 2018. izvukao najgoru epizodu iz političke karijere, doduše vješto diplomatski:
“On se tamo može ispričati samo u osobno ime. Ja sam se već ispričao kao predsjednik Republike Srbije.”
Ako bi se Vučić išao ispričati u osobno ime, u Hrvatskoj je nebrojeno konstatirano i iz HDZ-a, još više iz opozicije, to bi mogao učiniti i zbog svoje bliskosti s Vojislavom Šešeljem u vrijeme rata u Hrvatskoj i u BiH, kada je Vučić bio istaknuti član Srpske radikalne stranke.
Posebno onaj njegov govor iz 1995. u još uvijek okupiranoj Glini: “Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku.
I ono što je ostalo u Srbiji simpatizera Slobodana Miloševića ne znaju u kakvoj će državi živeti sutradan. Nitko više ne zna ni u ovoj sali ne zna za koju se državu zalaže Slobodan Milošević.
Hoće li to biti beogradski pašaluk ili neka avnojska Jugoslavija. Kakva će to država biti, ukoliko srpski radikali pobede i poraze predsjednika Srbije! Vi znate da ćete živeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi, tu odstupavanja više neće biti.”
23 godine poslije Aleksandar Vučić primio je i prihvatio poziv Kolinde Grabar Kitarović da je, kao kolega iz susjedne države, posjeti u Zagrebu. A kad se suočio s novinarima u Hrvatskoj, našao se na medijskom terenu koji je u Srbiji do tada već najvećim dijelom poravnao. U Zagrebu su ga novinari pitali o govoru u Glini iz 1995. i o isprici.
Tadić se, dakle, godinama ranije već ispričao kao predsjednik Srbije, iako je riječ o političaru koji se borio protiv nacionalizma u Srbiji. Kako je reagirao Vučić 2018.:
“Meni je zanimljivo da mjera vaše podrške i poštovanja je proporcionalna poniznosti koju očekujete od nekoga tko bi došao među vas. Takvu vrstu poniznosti, straha ili potrebe da se dodvoravam nikad od mene nećete vidjeti. Ne želim na uvrede i klevete odgovarati uvredama i klevetama.”
Ako tko nije primijetio, Vučić je tada isključio mogućnost da se ikada ispriča. Istodobno, Vučić i HDZ u svim svojim inkarnacijama, i onoj Karamarkovoj i onoj Plenkovićevoj, pa i u političkim avanturama Kolinde Grabar Kitarović, običavao je raditi nacionalističke skandale prema Hrvatskoj kad je to politički odgovaralo HDZ-u zbog izbora u Hrvatskoj.
I obratno, u Hrvatskoj se netko blizak HDZ-u imao običaj kačiti s Vučićem baš u vrijeme izbora u Srbiji.
Travanj 2016. i parlamentarni izbori u Srbiji, travanj 2017. i predsjednički izbori u Srbiji, odnosno svibanj 2017. i lokalni izbori u Hrvatskoj, te rujan 2016. i parlamentarni izbori u Hrvatskoj redom su se poklapali s pogoršanim odnosima između Zagreba i Beograda, odnosno između HDZ-a i Vučića.
Odatle se već duže vrijeme u redovima građanske opozicije i kritičara u javnom prostoru u Hrvatskoj izvlači zaključak da se nacionalisti s jedne i druge strane, posebno desniji nacionalisti, zapravo oslanjaju jedni na druge, da je Aleksandar Vučić glavni politički oslonac nacionalističkih desničara HDZ-a, pa i ekstrema mimo HDZ-a.
Tako je ljetos, nakon napada nekolicine navodnih torcidaša na stanovnike u dalmatinskom zaleđu srpske narodnosti dok su gledali utakmicu na televiziji, cijela građanska javnost Hrvatske skočila zgrožena zločinom.
Napad se dogodio 21. kolovoza, reakcija hrvatskih medija u prvom redu, a onda i političkih stranaka, prvo od opozicije, pa onda i prema vladajućima, bila je munjevita. Jedini koji su tada u Hrvatskoj udarali kontru bili su doista ekstremisti desnice.
I tada, ne jedan ili dva, nego puna tri dana poslije samog napada na stanovnike Uzdolja, javio se Aleksandar Vučić i rekao da je “razumljivo da su se lokalni Srbi pobunili prije 30 godina”.
Odmah potom u Hrvatskoj više nije toliko tema u osnovi teroristički napad na hrvatske Srbe, nego nešto sasvim drugo, dotle da su HVIDRA i Đakić krenuli tražiti ili ispriku Milorada Pupovca zbog izjave da ne želi da se Republika Hrvatska nastavi kotrljati putem prema tragediji NDH, ili raskid HDZ-a s koalicijom s SDSS-om.
Ispalo je da je istup Vučića savršeno legao HVIDRA-i da se postavi kao parapolitičko izvanstranačko krilo HDZ-a. Slučajno se jedan incident poklopio i uoči europskih izbora u svibnju ove godine.
Nikome nije bilo jasno zašto je početkom svibnja u otvorenoj javnoj svađi s Hashimom Thacijem Vučić u nekoliko navrata spominjao “Kolindu, koja niti ona nije uspjela…” itd.
Narednih dana Vučić je u kontekstu spominjanja problema na Kosovu znao ponavljati da “neće dopustiti novu Oluju” itd. Što pak Vučić radi danas?
Tanjug je najnovije prenio Vučićeve izjave da se “Srbija naoružava zato što je slobodna zemlja i želi ostati slobodna”, “mala zemlja sa svih strana okružena državama koje su članice NATO-a” s kojim želi dobre odnose, “ali ne želi biti Bambi da ih progutaju”.
Nastavio je da Srbija nikada neće dopustiti da bude tako slaba kao što je to bila 90-tih godina, da, kako je rekao, “bude tako slaba da se ne možemo ni obraniti”, dodao je da i Hrvati danas kažu da je Srbija postala sila i “da smo najjači”.
Sve to kao predsjednik Hrvatske u kojoj, kakva god da jest, nitko iole normalan ne računa na nove ratove čak niti dok je s druge strane Vučić. Međutim, ovoj Hrvatskoj sada predstoje predsjednički izbori oko kojih se desna politička scena žestoko dijeli…
Takav Vučić sada dolazi kao govornik na zagrebačkom okupljanju Europske pučke stranke, europskih demokršćana, u kojem njegov SNS, istina, ne predstavlja baš neku posebno bitnu političku snagu.
Na kraju se ispostavilo da je Vučić predviđen biti jedan od mnogih govornika u “Areni” u Zagrebu, ali je – prije nego što se to raščistilo – na tren zaiskrilo u Saboru jer su parlamentarci zaključili da će Vučić govoriti u Saboru, čija će glavna dvorana nakratko biti iznajmljena za potrebe skupa EPP-a.
“Uputio sam u proceduru zaključak kojim se povlači odluka o iznajmljivanju sabornice EPP u kojoj je i četnik Aleksandar Vučić i fašist Antonio Tajani”, skočio je odmah MOST-ov Miro Bulj na Vučića kao jednog od 2000 delegata iz 40-ak zemalja.
Ispalo je da je bila riječ o zabuni, ali je i ovaj incident zanimljiv. Kao što je svojedobno čak i Tomislav Karamarko prešutno odobravao ukazivanje Grabar Kitarović s Vučićem, tako se tada niti Most nije nešto bunio. Isto kao niti cijela plejada HDZ-ovih nacionalističkih desničara koji su na Vučića inače disciplinirano reagirali u vrijeme ekscesa iz doba izbora u Srbiji ili u Hrvatskoj.
