Prilično je jasno koji su to svi nenarodni režimi na koje misli predsjednica. Ona dva oko kojih se i danas verbalno koljemo. Doduše, u jednom intervjuu gospođa Grabar-Kitarović svojedobno se očešala i o Austrougarsku, okrivivši je da nam je ostavila u naslijeđe nepotizam i korupciju, ali mimo toga nije se bavila režimima starijima od 1941. godine.
Kad govori napamet i spontano, hrvatska predsjednica izvaljuje svašta i ne predstavlja joj nikakav problem skočiti samoj sebi u usta. Kada čita napisano pred domaćom javnošću ona pažljivo važe riječi pazeći na ravnotežu izjednačavanja posljednja dva režima i države koje su prethodile današnjoj.
Tako je u poslanici čitavoj Hrvatskoj 9. svibnja 2016. godine izrekla da je “ustaški režim svojom politikom vezivanja uz fašizam i nacizam, osakaćivanjem dijelova hrvatskog teritorija i zločinačkim postupcima masovnih progona i ubojstava na najgori način zloupotrijebio i teško okaljao tadašnju legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom”.
Pa nastavila: “Isto tako moramo strogo odvojiti antifašizam, kao vrednotu moderne Europe i moderne Hrvatske, zapisanu u našem Ustavu od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima pod kojim su deseci tisuća raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani kao neprijatelji naroda…”
Urednik notorno filoustaškog Hrvatskog tjednika, koji joj je usput dijelio lekcije o lažima koje se pakiraju Paveliću, prema čijoj je ljudskoj “nesavršenosti” i ona sama pokazala prilično veliko razumijevanje, predsjednici je postavio eksplicitno pitanje: “jesu li Jugoslavija i komunizam predstavljali zločin nad Hrvatskom i hrvatskim narodom?”
Ona je odgovorila: “Kad se sve zbroji i oduzme, jesu.”
Naposljetku, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima predsjednica je, 23. kolovoza ove godine, rekla: “Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu”.
Uglavnom: Hrvatska je od 1941. do 1990. trpila dva jednako zločinačka i nenarodna režima.
Kada bi to bilo baš tako kako tvrdi hrvatska predsjednica skupa s gotovo cjelokupnom hrvatskom desnicom, onda bismo svi mi rođeni šezdeset i neke, ili malo ranije ili kasnije trebali temeljito ispitati vlastitu savjest i zapitati se: kakvi smo mi to bili ljudi?
Kako je moguće da smo bili tako slijepi? Zašto smo bili tolike kukavice? Zašto nismo otišli u šumu i poput časnih partizanskih predaka podigli ustanak protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika?
Zašto nismo izlazili masovno na ulice kada je režim doista hapsio, osuđivao i premaćivao one koji su se usudili dići glas? Zašto smo bili, najblaže rečeno, kolaboracionisti?
Zašto su naši roditelji dopuštali da nas se indoktrinira i da nam se već kao djeci na glavu stavlja pionirska petokraka i oko vrata veže komunistički crvena marama?
Zašto smo i desetljećima nakon masovnih staljinističkih likvidacija ostali tako zastrašeni nečim što se nije smjelo ni spomenuti?
Na koncu, ako je jedan od glavnih ciljeva države i režima koji je toliko dugo trajao bilo zatiranje čitavog hrvatskog naroda, njegove kulture, vjere i sveukupnog identiteta, kako smo, dođavola, tako kukavni i kukavički uopće opstali i preživjeli?
Ako vam se ova pitanja čine idiotski pojednostavljenima i krajnje apsurdnima, u pravu ste, zato što takva pitanja proizlaze iz jednako idiotski pojednostavljenog i krajnje apsurdnog pogleda na prošlost kakvu nam nudi gospođa predsjednica i desnica pomahnitala od antikomunizma probuđenog čitava dva i pol desetljeća od njegovog kraja.
Apsurdno je i to što se od nas koji nikada nismo bili komunisti, koji nismo ni na koji način profitirali ulizujući se vladajućoj partiji i ideologiji, koji smo dobro znali da je ono u čemu živimo sve samo ne demokracija i istinska sloboda, a koji smo ipak i tada znali tko smo i što smo živeći u državi, dijelu jugoslavenske federacije čije hrvatsko ime nikada nije dovedeno u pitanje, sada označeni kao apologete te i takve zločinačke i nenarodne države.
I to samo zato što nam je jasno koliko je apsurdno, licemjerno, pokvareno i lažno kada nam upravo oni kojima ni u toj državi nije nedostajalo ama baš ništa, osim pokoje vrste jogurta, sada svima nama izmišljaju neku mnogo lošiju prošlost od one u kojoj smo živjeli.
Nedavno smo, primjerice, od jedne američke profesorice kojoj je naša predsjednica otvorila dušu, saznali što je mala Kolinda još kao djevojčica radila sa svojim ocem. Išla je u lov i učila pucati iz puške.
Pa kako, kako je to bilo moguće? Zar je Hrvat uopće smio imati pušku, a da nije kao milicajac ili vojnik bio sluga tog zločinačkog režima?
Predsjednica i svi ostali njoj slični činili bi pravu i pravednu stvar kada bi govorili o stvarnim žrtvama, kada bi svoju i našu savjest uznemirivali imenima onih koji su još i kasnih 1980-ih godina bili suđeni, zatvarani i mučeni samo zbog svojih misli i riječi koje je ta država doživljavala kao zločin i uvredu na račun svojih svetinja.
Na taj način bi i strogo opominjali ovu današnju državu i branitelje njenih svetinja da se ne ponašaju kao taj bivši zločinački režim pozivajući na kazneni progon kritike i “vrijeđanja” države mišlju i riječju.
Umjesto toga, upravo bivši komunisti nepromijenjenog jednoumnog mentalnog sklopa i upravo oni kojima nije nedostajalo ništa, sebe proglašavaju žrtvama i njihova je savjest uvijek čista i mirna, nikad dirnuta bilo kakvim samoispitivanjem.
