Da na mladima baš uvijek svijet i ne ostaje, najbolje je dokazao friški gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković koji je s vlasti u glavnome gradu Republike Srpske skinuo stranku Milorada Dodika koja je tamo vladala godinama, piše u kolumnista Večernjeg lista Zvonimir Despot.
Draško je prikazivan kao predstavnik nove, suvremene generacije, s novim idejama, spreman na borbu protiv korupcije i svega što čini Dodikov sustav godinama. No još tijekom kampanje neki su upozoravali da je Draško “sumnjivih” nazora, vidjela se njegova fotografija sa četničkom zastavom, pisalo se potiho o njegovim političkim stavovima… I onda je opću sablazan među Hrvatima i Bošnjacima izazvao prije nekoliko dana na TV-u, kad je jasno i glasno rekao da ne priznaje nijednu presudu Haškoga suda, pa tako ni presude Karadžiću i Mladiću, te da se u Srebrenici nije dogodio genocid. Tada su progledali i oni koji su mislili da je Draško možda ipak nova nada. Ispalo je da je teški promašaj, da je po stavovima još gori od Dodika.
Štoviše, Draško je prototip mladića koji nam je sad samo javno potvrdio kakvo je mišljenje Srba u Republici Srpskoj o njihovoj najnovijoj prošlosti, i ne samo u RS-u, nego i u Srbiji i među Srbima općenito.
Čast iznimkama, ali to su samo iznimke, baš poput nekolicine hrabrih žena koja već godinama usred Beograda ukazuje na to tko je bio agresor u Vukovaru i tko je bio tko u ratu. No njih je nekolicina. Njih nema u tamošnjim medijima. Kao što u medijima nema informacije o najnovijoj masovnoj grobnici na jugu Srbije, u kojoj su zacijelo posmrtni ostaci ubijenih Albanaca. U Srbiji o tome vlada šutnja. Od Vučića nijedne riječi, kao da se to ne događa u njegovoj zemlji. Iako to nije ni prva ni zadnja masovna grobnica, i one su dokaz da se radilo o masovnom zločinu pod kapom države! Zato se šuti!
U Hrvatskoj su se u vrijeme obilježavanja žrtve Vukovara rasplamsale rasprave oko geste Verana Matića, posebnog izaslanika srbijanskog predsjednika Vučića za rješavanje pitanja nestalih koji je na Vučićevo odobrenje bio u Vukovaru. Matić je čak kleknuo na Ovčari što je bila upečatljiva gesta i neki su je odmah usporedili s klečanjem njemačkog kancelara Vilija Brantta (Willy Brandt) 1970. godine ispred spomenika žrtvama ustanka u Varšavskome getu.
Treba ipak podsjetiti na to da je u Vukovaru prije deset godina bio tadašnji predsjednik Boris Tadić, zajedno sa svojim domaćinom, hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem. Tadić je tada položio vijenac na Ovčari, najvećem stratištu nakon zauzimanja Vukovara 1991., te je izjavio:
– Ovdje sam da se poklonim žrtvama i odam počast ubijenima. Ovdje sam i da, klanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječi isprike i iskreno žaljenje te da stvorim mogućnost da Hrvati i Srbi okrenu novu stranicu povijesti. Klanjajući se žrtvama na Ovčari, mislimo na budućnost. Sve što se događalo među Hrvatima i Srbima u 20. stoljeću treba biti uklopljeno u knjigu prošlosti, a nakon toga moramo stvoriti knjigu budućnosti.
Na žalost, Tadić je svojim političkim vratolomijama na vlast doveo bivše Miloševićeve šegrte i u Srbiji je sve otišlo unazad, vratila se Miloševićeva retorika, odnosi s Hrvatskom politički su se gotovo zamrznuli, ne rješavaju se pitanja nestalih, šuti se o srpskim logorima… A o tome da Vučić klekne na Ovčari možemo samo sanjati. Među Srbima su, nažalost, prevladavajući stavovi kakve je predstavio Draško i Vučićeva politika koketira s njima.
Jasno i glasno treba reći i ponavljati, nema iskrenih unapređenja odnosa sa Srbijom dok se jasno i javno službena Srbija ne odredi prema Miloševićevu režimu i ratovima koje je on pokrenuo! Ne mogu proći nikakvi komentari koji se svode na izjednačavanje krivnje ili izbjegavanje činjenica. Prava i iskrena gesta bila je baš ona spomenutog Vilija Branta kad je 7. prosinca 1970. godine u Varšavi kleknuo pred spomenikom herojima Varšavskoga geta i snažno potresen bremenom njemačke prošlosti zamolio Poljake za oprost!
Sve drugo je muljanje. Međutim, kad smo kod Branta, bio je to političar i državnik kakav se ne rodi svaki dan. Njegova je gesta bila državnička i iskrena. Svijet je u trenutku obišla ta fotografija iz Varšave. Evo, sad će biti 50 godina od tog događaja. Mi smo u Hrvatskoj doživjeli nešto malo takvoga od Tadića.
Za sve bi bilo bolje da se nastavilo tim putem dalje, ali nije. I neće se dogoditi Brantova gesta. Matićeva gesta je za pohvalu, ali to nije gesta srbijanskog predsjednika. A ni Srbija nije Njemačka. Jer je nacistička Njemačka vojno poražena u Drugome svjetskom ratu. Odnosno, doslovce je sravnjena sa zemljom. Srbija službeno nije bila u ratu, iako mi znamo da je bila, ali nije bilo rata na teritoriju Srbije. Zatim, Njemačka je nakon rata politički bila podijeljena na savezničke okupacijske zone i prošla je sudski proces u Nirnbergu. Dakle, katarza koja se dogodila Nijemcima bila je rezultat vojne, političke i pravne pobjede Saveznika. Rata u Srbiji nije bilo, a Haški sud definitivno nije napravio ono što se dogodilo u Nirnbergu, iako mu je to bila zamišljena uloga. Istina jest da su mnogi nacisti ostali nekažnjeni, da su postali dijelom njemačkog demokratskog sustava, ali Njemačka je naučila dobivenu lekciju.
Da, treba vidjeti što će biti s presudom Simatoviću i Stanišiću, jer to je za Srbiju opasan proces. Ali definitivno ništa neće biti od opće katarze njemačkoga tipa jer nema uvjeta za nju. Njemačkoj je ona nametnuta, nije se sama dogodila.
Srbiji nije nametnuta i neće se tako nešto dogoditi. Ono što Hrvatska može i treba učiniti jest tražiti od Srbije striktno ispunjenje svih uvjeta na putu prema članstvu u EU. Srbija ne može i ne smije dobiti bilo kakav popust ili propust.
