Episkop gornjokarlovački Gerasim kaže da se političari ponašaju sramotno, jadno i nezrelo, umjesto da rade na dobrobiti građana.
Episkop gornjokarlovački Gerasim (Zoran) Popović hrvatskim i srpskim političarima nedavno je poručio da prestanu stvarati atmosferu međusobne svađe i sukoba.
Rekao je kako mu se čini da “nas opet želite [političari] zavaditi. Učinili ste to 1991. godine, a imam osjećaj da sad opet želite isto to učiniti”, te ih pozvao u ime mira da to ne čine.
Tu im je poruku uputio nakon što je održao božićnu liturgiju za vjernike koji Božić slave po julijanskom kalendaru u Hramu sv. Nikolaja u Karlovcu.
Episkop Gerasim za Al Jazeeru govori što zamjera hrvatskim i srpskim političarima, koje su njihove odgovornosti spram dvaju naroda i prioriteti kojima bi se trebali baviti, općenitoj situaciji u hrvatskom društvu i problemima koji se tiču srpske manjine te ulozi Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u Hrvatskoj u brizi za odnose u društvima i među državama.
- Uputili ste snažnu i vrlo jasnu poruku političarima u Hrvatskoj i Srbiji nakon luturgije, iako ste rekli kako na Božić najradije ne biste. No, čini se da je potreba za tim ipak bila jača… Što Vas je tako snažno ponukalo na to i što im sve zamjerate, a o čemu niste tada željeli šire govoriti?
– Svoj rad, sam sebe i svoje postupke je lakše i zahvalnije analizirati i kritikovati od tuđeg rada i postupaka. Ne kritikujem zato što je lako kritikovati, ili ne savetujem zato što želim biti savjetnik, ovo činim da, ako je moguće, podsjetim sve ljude i one u vlasti i običan puk, na nedavna ratna dešavanja i stradanja, najčešće spokojnih i mirnih žitelja, na velika materijalna razaranja. Svakome odgovornom čoveku, u ovoj našoj regiji gdje živimo, stalo je do mira, smanjenja do potpunog nestanka tenzija i napetosti, svađa, prepucavanja i sličnog. Sva pitanja da se rešavaju i dugotrajno ako treba samo da se riješe na miran način.
Od državnih vođa se očekuje mnogo, kako u pogledu stvaranja što bolje poduzetničke klime, otvaranju radnih mjesta, ekonomskog napretka države i njenih građana tako se očekuje i da situacija u zemlji bude stabilna, bez tenzija i napetosti. Našim uvaženim i dragim državnicima mnogo je lakša tema hipotekarna prošlost Drugog svjetskog rata od teme ekonomije i otvaranja novih radnih mjesta, da nam mladost, koja je uzdanica svake države i nacije, ne odlazi u tuđinu da traži posao.
Šaljemo naše mlade intelektualce da drugima izgrađuju zemlju, a mi ćemo svoju rušiti. I dok dovršavamo pisanje ovih redova, svađe i predbacivanja visokorangiranih naših političara traje, i to prilično žestoko. Ti ljudi kao da su od nekoga dobili zadatak i upute kako uspješno uvući narode u novo krvoproliće. Sramota, jadno. A sva pitanja koja se ispriječe pred čovječanstvom su rješiva, jer Bog ne daje ljudima veći teret nego što sami mogu da ponesu.
- Svjedočimo stalnoj jakoj retorici između Beograda i Zagreba, pa i uvredama te izjavama koje neki tumače kao, najblaže rečeno, manipulacije. Ona se često tumači kao retorika za domaće svrhe uoči izbora koji su zaredali u dvije zemlje, ali ona nikako da stane…
– Svađe i uvrede naših političkih elita, iz dviju zemalja, nije više samo predizborna kampanja, to je sad već postalo njihovo normalno i jedino komuniciranje. Narod se čudi takvom nezrelom ponašanju. Njihova pažnja i napori morali bi biti usmjereni na dobrobit građana, građani su ih zato izabrali da bi oni svoja predizborna obećanja ispunili, a mnogi problemi muče građane u obje zemlje.
- Hrvatska je u posljednjih godinu i nešto prošla kroz politički turbulentno razdoblje – promijenile su se tri vlade, zaredao je niz spornih incidenata poput ploče u Jasenovcu, tu je problem dvojezičnosti u Vukovaru, nedavno je u Zagrebu izveden obred nepriznate Hrvatske pravoslavne crkve, s kojega su od sudionika događaja upućene i prostačke poruke. Iz Srbije stižu osude i optužbe za težak položaj srpske manjine. Kakva je sada situacija po tim pitanjima u odnosu na prijašnje razdoblje i godine?
– Situacija po tim pitanjima je danas neriješeno 0:0, ili 1:1. Ide se na produžetke! Toga i takvoga stanja. Kada bi se htjelo, sve bi se dalo rješiti, to nekako izgleda kao po zapadnom modelu, ostaviti “repove”, odnosno nedovršene stvari… Kada zatreba povući te ostatke repova, pa napraviti problem. Ako poželi vlada da riješi bilo koji problem trajno, ona to može riješiti, od ploča s raznim natpisima, ćirilice ili latinice u pojedinim gradovima i opštinama, do zabrane djelovanja profašističkih organizacija, sva ta pitanja su u domenu vlade i oni to mogu riješiti trajno. Hrabrost nije u pitanju samo dobra volja za rješenjem otvorenih pitanja u društvu.
A što bi rješavali ta pitanja kada ih možemo ostaviti da, kada zatreba, zabavljamo i posvađamo ljude – a, gledajte, posao im osigurati ne možemo, sva predizborna obećanja koja smo im dali, pa ko to još pamti… Dajte ljudima kruha i igara, dajte im zabave, zaboraviće sve što smo im obećali.
- Kako ocjenjujete djelovanje i angažman srpskih političkih predstavnika u Hrvatskoj u rješavanju aktualnih političkih i drugih problema u Hrvatskoj, kao i problema srpske manjine, imate li kakvu poruku za njih?
– Prvo bih trebao da radim posao srpskih političkih predstavnika u Hrvatskoj, da bih mogao ocjenjivati njihov rad, zato ovom prilikom se ne bih upuštao u ocjene njihova rada.
- U Hrvatskoj je politika s oltara zamjetna. Naravno, svaka crkva ima i odgovornost koja se politike nužno tiče i na nju se veže. No, koliko i u kojem obliku politika općenito smije imati mjesta na oltarima?
– Ne koristim oltar za politiku. Oltari su namijenjeni za svršavanje Svete Tajne Evharistije, za Jevanđelske propovjedi i pouke vjernika. Riječi koje se spominju da sam uputio političarima izgovorene su na izlazu iz hrama (crkve) i sasvim iza ugašenih kamera, ali diktofoni nisu bili isključeni.
- Koliko pitanje Alojzija Stepinca i različiti pogledi na njegovu povijesnu ocjenu doista opterećuju odnose dviju država, ili čak i crkava, te kako bi tome problemu trebalo pristupiti – osnovano je miješano povjerenstvo, je li to ili nešto drugo put ekumenskog dijaloga koji može pridonijeti boljim odnosima i suradnji i smanjenju, ako već ne i rješenju neslaganja?
– Ako su države sekularnoga uređenja, njih se ne bi trebalo ticati pitanje kanonizacije neke ličnosti iz bliske ili daleke istorije. Pitanje Stepinčevog rada u vremenu kada je živio treba ostaviti sudu istoričara, a njegovu eventualnu svetost treba prepustiti sudu Božijem. Ja ću postaviti pitanje za Vas i sve čitaoce ovih redaka: Od 1054. godine – kog svetitelja pravoslavne crkve svetkuju rimokatolici, ili kog rimokatoličkog svetitelja svetkuju pravoslavni?
Lično smatram da su odmah poslije Drugoga svjetskoga rata rješavani problemi koji opterećuju odnos dva naroda, Srba i Hrvata, sada ovakvih pitanja nebi bilo, vjerovatno život oba naroda bi išao daleko boljim trasama. To bi trebala biti pouka čelnim ljudima obe zemlje – da rješavaju hipoteke rata iz devedestih godina, da ne ostaje za generacije iza nas. Naravno, to je posao za duge staze.
