Zvuk koji nazivamo hrkanjem, nastaje u gornjim disajnim putevima, češće pri udisaju nego pri izdisaju. Može doseći jačinu i do 90 decibela, dakle, buku poput jurećeg teretnjaka. Muškarci ne hrču nimalo češće od žena, samo što to rade glasnije jer raspolažu većim rezonantnim prostorom. Vjerovatnije je da će doći do hrkanja ako se spava na leđima. Ako je spavač gojazan i ima masne naslage na vratu, one će pritisnuti disajne puteve pa pretile osobe hrču češće nego one normalne tjelesne težine.
Hrkanje pospješuju i suženja disajnih puteva zbog prehlade, alergije, kod djece zbog povećanih krajnika ili polipa. Suženju disajnih puteva posebno pridonosi pušenje, zatim pijenje alkohola u večernjim satima i sredstva za smirenje i spavanje, veliki tjelesni umor i iscrpljenost.
Pneumatska bušilica u kući
Neki ljudi hrču povremeno, a neki uvijek, u svakom položaju i na svakom mjestu. Uopće im nije presudno spavaju li na leđima, na boku, potrbuške ili sjedeći, jesu li u vlastitoj postelji ili nepoznatoj, u sobi, šatoru, vozu ili avionu. Oni hrču svuda i, najčešće čim zatvore oči. Tako nešto u prvom redu je pogubno za partnera odnosno ljude koji su prisiljeni spavati uz “hrkalice”. Naime, mnogi ljudi uopće ne znaju da hrču dok im neko ne kaže, pa čak su i onda sumnjičavi i misle kako je riječ o pretjerivanju.
Glasno hrkanje je znak poremećaja disanja i treba ga shvatiti veoma ozbiljno. Računa se da u snu hrče gotovo 30 posto odraslih, a s povećanjem životne dobi takvih je sve više. Među osobama starijim od 60 godina čak 60 posto muškaraca i 40 posto žena spavajući proizvodi buku. Taj izraz nije pretjeran ako se zna da neki ljudi hrču jačinom od preko 90 decibela, što je i jačina zvuka pneumatske bušilice. Svaka dvadeseta osoba koja hrče vrlo glasno i neujednačeno u životnoj je opasnosti.
Zvuk hrkanja nastaje kada čovjek u snu diše otvorenih usta, a nepce omlohavi, spusti se i počne treperiti. To se događa zbog umora, alkohola, lijekova, začepljenog nosa, zakrivljene nosne šupljine ili čovjeku toliko u snu olabave obrazi da mu se donja vilica previše spusti.
Kod osoba koje pate od apneje disajni putevi se u pojedinim trenucima sasvim zatvore i dolazi do prekida disanja. Na apneju valja posumnjati kada se zastoji disanja javljaju više od deset puta u satu i traju duže od deset sekundi. Apneično hrkanje nije teško prepoznati jer budi suspavača, a često i ljude u drugoj sobi ili čak susjednom stanu. Ponekad “duboki” uzdah, bolje rečeno borba tijela za zrak, probudi i samog spavača.
Tri stepena sindroma
Do apneičnog hrkanja dolazi pri izmjeni pauze u disanju i snažnog hvatanja zraka što zna proizvoditi zastrašujuće zvukove, bez prethodne pripreme u prosjeku ne može zadržati dah duže od 35 sekundi, a zastoj u disanju može potrajati 50 sekundi. Ako su zastoji disanja učestali, a u uznapredovalim slučajevima do njih dolazi i do 30 puta u satu, zbog manjka kisika središte za disanje u mozgu dobiva signale da se hitno mora aktivirati. U teškim slučajevima apneje disanje se tokom spavanja smanjuje čak za 75 posto pa ne treba govoriti kakav je je to atak na organizam.
Po zdravlje je teža okolnost ako do apneje dolazi u REM fazi spavanja, kada smo najčešće na leđima. U tom periodu spavanja mišići ždrijela su najopušteniji, a spavača je najteže probuditi. Stoga, ako su gornji disajni putevi, zatvoreni, do reakcije buđenja dolazi kasnije, zastoji disanja traju puno duže, pa je nezasićenost krvi kisikom mnogo veća. Jedan od velikih rizika obolijevanja od apneje je pušenje jer nikotinski dim izaziva naticanje i hronične upale sluznica, a time suženje disajnih puteva.
Manjak kisika, višak ugljičnog dioksida te strahovit napor pri disanju, kod neliječene apneje za rezultat imaju obolijevanje od visokog krvnog pritiska, slabosti srca, poremećaja srčanog ritma, a povećan je i rizik od srčanog i moždanog udara. Oboljeli potpuno mijenjaju ponašanje, često gube spolnu želju, što dovodi do kriza u braku i napetosti u porodici. Dolazi do zaboravnosti i rastresenosti. Jasno je da, ako se svjesno ili nesvjesno probdije dvije trećine noći, mora doći do teških poremećaja u svakodnevnom profesionalnom i privatnom životu. Takve osobe imaju česte glavobolje, na radnom mjestu im se drijema, što može biti vrlo opasno rukuju li mašinama. Osim toga, za apneične osobe rizik od izazivanja saobraćajne nesreće pet puta je veći nego kod naspavanih vozača.
Tri su stepena sindroma apneje u snu: kod laganog oblika mali je broj zastoja u jednom satu i malo simptoma; kod srednje teškog oblika simptomi su jasno izraženi, a broj zastoja ili hipopneja, nedovoljnog disanja je između 10 i 20 u satu; za teški oblik apneje karakteristični su jaki simptomi, te više od 20 apneja u satu.
Apneja kod djece
Između 5 i 10 posto predškolaca hrče, a njih 0,7 do 3 posto boluje od zastoja disanja u snu. Bez obzira na pretilost, u njih su masne naslage na vratu rijetke. Gotovo jedini krivac i smetnja su povećani krajnici i polipi. Ta djeca teško dišu, imaju zastoje, hrču, znoje se, nemirna su i često spavaju u nemogućim položajima ne bi li tako spriječila zatvaranje disajnih puteva.
Kada otežano dišu zbog krajnika i polipa, najčešće i danju dišu na usta pa je potreban operativni zahvat. Mališani oboljeli od apneje imaju drugčije simptome od odraslih, nemaju karakterističan umor već su razdražljiva i agresivna djeca.
Povećani pritisak
Apneično hrkanje može biti i posljedica smetnji u centru za spavanje kada mozak, pojednostavljeno rečeno, zaboravi poslati impuls za disanje. Apneja koja nastaje zbog moždanih smetnji češća je kod starijih ljudi, pa čak svaki četvrti stariji od 60 godina pati od ovakvog poremećaja disanja. Liječenje je potrebno samo u slučajevima kada se istovremeno sa smetnjama disanja pojavi slabost srca, poremećaji srčanog ritma ili živčani ispadi.
Naime, zaustavljanjem disanja smanjuje se količina kisika u krvi, srce mora raditi užurbano kako bi osiguralo normalno kolanje krvi, a to dovodi do povećanja krvnog pritiska koji često ostaje takav i nakon što spavač prodiše. Stoga apneičarima prijeti i poremećaj srčanog ritma.
Za vrijeme zastoja disanja u snu dolazi do manjka kisika u plućima, krvi i ćelijama, te viška ugljičnog dioksida u krvi. Što je zastoj duži, posljedice nedostatka kisika su veće.
Kod teških slučejave zastoja disanja u snu rizik od visokog pritiska se udvostruičuje, šansa da se dobije angina pektoris je tri puta veća, a poremećaj cirkulacije četiri puta češći nego kod osoba koje normalno spavaju. Kod apneičara češći su poremećaji srčanog ritma, srčani i moždani udar, a ljudima koji su već srčani bolesnici apneja u snu je samo dodatno opterećenje koje svakako treba liječiti.
Liječenje
I kad se postavi dijagnoza ovog oboljenja, ne liječe se svi ljudi sa zastojima disanja u snu, nego samo oni koji pate od tipičnih posljedica sindroma apneje. Liječenje je neophodno oboljelima od srčanih i krvožilnih bolesti jer su, zbog nedostatka kisika i stresa buđenja, u dodatnoj opasnosti. Većina ih ima više od 15 zastoja tokom sata. Cilj liječenja je da se rastrzani san pretvori u normalan i zdrav.
Terapija započne samoliječenjem: nastoji se ne spavati na leđima, smanjuje se prekomjerna tjelesna težina, alkohol se ne pije najmanje dva sata prije spavanja, izbjegava se pušenje do kasno u noć, ako je moguće izbjegavaju se sredstva za smirenje, spavanje i protiv bolova, a koriste se kapi za nos kada je začepljen.
Terapija CPAP ili disanje pod pritiskom najdjelotvorniji je način liječenja. Oboljeli preko nosne maske dobiva zrak koji je pod stalnim pozitivnim pritiskom pa su disajni putevi neprekidno otvoreni, a disanje i san uredni. Tokom spavanja ima puno više REM faza i dubokog sna, a normalan san obično se uspostavlja već nakon sedam dana. Pored zastoja disanja aparat bi trebao ukloniti i hrkanje.
CPAP metoda liječenja pokazala je i nedostatke poput isušivanja nosa, upale očiju, potrebu korištenja naprava cijeli život itd., ali je stotinama hiljada ljudi olakšala život. U međuvremenu, konstruiran je BIPAP uređaj kod kojeg se zasebno može regulirati pritisak za disanje i izdisanje. Naime, za udisanje nam je potrebno više snage i veći pritisak nego kod izdisanja.
Operativno liječenje dolazi u obzir kod osoba s povećanim krajnicima i polipima, anomalijama čeljusti i nepca, te savijenom nosnom pregradom.
Sa svakim kilogramom teže se diše
Zastoji disanja u snu, apneja, posebno su česti kod pretlih osoba, jer s obje strane ždrijela imaju izražene masne naslage koje im i u budnom stanju ždrijelo čine užim, a kamoli dok spavaju. Posebno su na udaru predebeli muškarci. Žene su zbog drugačije građe grla i djelovanja ženskih spolnih organa uglavnom pošteđene apneje do menopauze. Smanjenjem težine smanjuju se i problemi s disanjem u snu.
S godinama života i zastoji disanja u snu su češći. Međutim, zanimljivo je da osobe starije od 65 godina imaju mnogo manje tegobe, ili ih uopće nemaju, nego one mlađe. Sindrom apneje u snu s više od 20 teških zastoja disanja u satu “rezervirani” su za one između 45 i 65 godina kod kojih je obično riječ o kolapsu ždrijela.
Dr. Vukoje hrkanje liječi za 30 minuta
Poznati novosadski otorinolaringolog Novak Vukoje, iz Vojne bolnice u Petrovaradinu razvio je originalnu metodu operacije protiv hrkanja, koja je u svijetu prihvaćena kao inovacija u hirurgiji. Osim u Petrovaradinu, Vukoje je operisao pacijente kao gostujući hirurg u desetak zemalja, a njegovi pacijenti najčešće su poznate ličnosti iz svijeta filma, politike i biznisa. Operisao je čak i nekoliko visokih funkcionera EU.
Vukojeva metoda sastoji se u ukrućivanju resice u grlu koja je uzrok bučnog spavanja zbog lepršanja prilikom udisanja i izdisanja vazduha. Pacijenti poslije operacije, koja traje 30 minuta, slijedećeg dana napuštaju kliniku i sposobni su za rad.
Za svoju metodu dobio je velika priznanja, a objavio je i tri knjige o hrkanju.
Zgode i savjeti iz spavaće sobe
Kad zahrče, ja muža mlatnem laktom pod rebra. Odmah prestaje hrkati!
Ubi me njegovo hrkanje. Znam da to ne radi namjerno. Dešavalo se da ga slušam dok hrče, ali otkada sam počela raditi to njegovo hrkanje me je izluđivalo i smaralo. Na kraju sam se preselila iz spavaće sobe, a on hrče sam u našem bračnom krevetu.
Ja sam to riješila čepićima za uši. Vrhunsko otkriće i mir u kući! Stavim čepiće u uši, okrenem mu leđa i spavam kao klada.
Ja sam svome mužu poklonila za rođendan jednu spravicu za nos. Dobila sam je na poklon od prijateljice iz Zagreba. To ne izgleda kao štipaljka, nego kao neki polukrug. Stavi se u nos, radi na principu magneta. Navodno, razvila ga je NASA. Nakon što je počeo stavljati to čudo u nos njegovo hrkanje je znatno slabašnije. U znak zahvalnosti, muž mi je uzvratio poklonom. Darovao mi je prsten, koji smanjuje naslage na trbuhu, struku, zavisi na koji se prst stavi. Vidjet ćemo da li djeluje.
Sve je dobro dok moj muž ritmički hrče, ali kad počne nahrkivati tiho, pa odjednom glasno, ja poludim. Puknem. To se obično dešava oko dva – tri sata noću. Dešava se i da ga gađam jastucima, a ako i to ne uspije selim se u dnevni boravak.
Maslinovo ulje
U narodnoj medicini preporučuje se maslinovo ulje. Prije spavanja potrebno je popiti gutljaj maslinovog ulja, te s njime nauljiti mišiće grla. Kad se mišići grla naulje smanjit će se ili spriječiti hrkanje.
