Silovana je 40 dana nakon poroda, dok je još krvarila, a počinitelj ju je prethodno onesvijestio.
Prije odlaska u Potočare, H.T. je bila u Srebrenici, gdje je, kako kaže, bilo jako granatiranje. Muž joj je rekao da s djecom ide prema Potočarima, gdje je bila baza Holandskog bataljona, a on je sa bratom, ocem i puncem krenuo preko šume da prijeđe na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (ABiH), piše BIRN.
H.T. – čiji je identitet poznat redakciji BIRN-a – priča kako je, dok je išla prema Potočarima, pored puta vidjela tijela ubijenog djeteta, žene i muškarca koji su stradali od granata.
“Vidim pored puta jednu staricu, leži. Granata joj je otkinula bradu. Uzmem pelenu od moje bebe da joj to vratim gore, jer je sve bilo iscijepano i iskidano na dijelove. Uspjela sam joj dati tu pelenu da pokupi to, ali krv i dalje teče”, prisjeća se H.T.
Kada je došla u krug Fabrike akumulatora, H.T. je vidjela kako ljudi padaju u nesvijest zbog sparine jer nije bilo vode za piće.
“Kanta je bila pored puta, iz humanitarne, u njoj suhi keks, sav je bio pozelenio. Rukom izbrišem onu prašinu sa keksa, skinem ono zeleno i dam sinu da pojede”, kaže H.T.
Prema njenim riječima, potom se pojavila vojska i pripadnici UNPROFOR-a, s kojima je bio prevodilac. Prevodilac im je prenio da se ne boje, pojasnivši da je to srpska vojska.
“Nama čudno – otkud srpska vojska, a Srebrenica zaštićena zona. Vidim kod vojnika puške i redenike”, dodaje ona.
Tokom noći H.T. je, kaže, čula vrisku žena i djece, te da je neko govorio “kolju nas”.
“Vidim iz fabrike kroz prozor, svanulo je jutro. Nemamo šta da jedemo, djeca traže, djeca plaču, nemamo vode… Otišla sam kroz žito do potoka, ali vidjela sam tu tijela ubijenih ljudi, nisam od straha mogla da naspem vode. Vratila sam se u fabriku”, prisjeća se H.T.
Ubrzo, kako kaže, došao je Ratko Mladić, tadašnji komandant Vojske Republike Srpske (VRS), sa konvojem.
“Viče: ‘Nemojte se, narode, plašiti, sad ćemo mi vas nahrniti’, i baca hljeb. Ne daje hljeb u ruku, nego baca, a narod se gura i jedno preko drugog trči da uhvati hljeba. Sve svi gaze, guše se, jedni druge ne vide”, kaže ona, ističući da je Mladić onda rekao da će ići za Tuzlu.
Mladić je tada, prema njenim riječima, pitao žene: “Gdje su vam muškarci, vojska?” H.T. je tada pogledala u pravcu šume kojom su otišli muškarci i zaključila da tamo, na tom dijelu, padaju granate.
Gubitak svijesti
“Kada je prošlo podne, odvajaju djecu mušku, odvajaju starice. Kao, da idu žene i djeca, da se ne guše po autobusu, jer će doći poseban kamion ili autobus za te ljude”, kaže ona.
Tada su, sjeća se, došla samo tri autobusa i njima su otišli oni koji su se uspjeli progurati. Ona nije uspjela proći kroz gužvu jer je bebu nosila u naručju, a drugo dijete vodila za ruku.
“Dolaze dva vojnika, plava – to su bili Holanđani – i dolazi prevodilac i govori: ‘Došla je hrana za bebe.’ Kaže: ‘Ti, ženo, ustani s malom bebom i hajde za nama.’ Bilo mi je važno da mi daju hranu da mogu nahraniti svoju kćerku i sina. Ja nisam ni jela, nisam mogla ni nahraniti bebu koju sam dojila”, pojašnjava H.T.
Odveli su je do šatora i, kako kaže, rekli joj da sačeka, da će joj tu donijeti hranu. Ali to se nije desilo.
“Samo se pojavila ruka i udarila me u glavu. Kako me udarila, ja sam pala i izgubila svijest. Samo sam ujutru čula plač mog sina, kaže: ‘Mama, hajde ustani, ide ti krv…’”, prisjeća se H.T.
Tada je, kaže, vidjela da joj je majica pokidana i da su joj grudi mokre.
“Pogledala sam dolje niz noge i vidjela krv. Ne mogu nikako na noge da ustanem, ne mogu da hodam. Išla sam na koljenima, ali nisam mogla, i tu sam se onesvijestila”, priča H.T.
Sljedeće čega se sjeća, kaže, bilo je da se probudila u bolnici u Kladnju. Pamti da ju je tresla groznica i da joj je bila prikopčana infuzija.
Nedugo zatim, doktor joj je donio bebu i stavio joj je na grudi.
“Ona tako miriše, nikad neću zaboraviti miris njenog tijela. Tako mi miriše na nešto lijepo, nešto nevino, nešto što je željno života. Jednostavno želi da živi, na život miriše”, kaže H.T.
Nakon sedam dana u bolnici, bila je privremeno smještena u Dubravama, pa je onda prebačena u Lukavac kod Tuzle. Dvije godine kasnije, dolazi s djecom u Tuzlu i smještaj nalazi u “Viva žene”, nevladinoj organizaciji koja pruža stručnu pomoć silovanim i drugim ženama koje su preživjele nasilje.
Gušenje i strahovi
Nakon deset godina, uz stručnu pomoć psihologa progovara o onome što je preživjela u Potočarima.
“Nisam više mogla da se nosim s tim problemom. Bio je teret u meni, to mi je ušlo u kožu, u srž, u kosti. Osjetila sam da ću puknuti, ne može mozak više da funkcioniše. Ne mogu više da razgovaram, osjećam gušenje, strahove, ne mogu da dišem, jednostavno trebam da s nekim razgovaram”, pojašnjava ona.
Prvi put kada je progovorila, kaže, doživjela je šok.
“Imala sam osjećaj da je mene nestalo jedan dio. Mislila sam da ljudi sa strane primjećuju na meni neke razlike. Osjetila sam se kao da nemam u sebi nešto vrijedno”, naglašava H.T.
Smatra da još nije “izliječena” od onoga što je preživjela u Srebrenici.
“To je bol, mrlja koja će ostati možda dok sam živa…”, kaže ona.
Djeci je 2007. godine – kada je preko Udruženja “Žena žrtva rata” ostvarila status civilne žrtve rata – ispričala da je silovana.
“Ja sam to odbijala dugo vremena. Nisam htjela da se to sazna. Terapeuti su mi pomogli, kao i druge žrtve. Kada sam drugi put ispričala, osjetila sam olakšanje. Vidjela sam da su i druge to isto preživjele. Istu sudbinu mi djelimo”, ističe H.T.
Jedan period nakon razgovora, naglašava, “normalno je funkcionisala”, ali su se opet pojavili nemir i strahovi.
“I kad noć dođe, nastaje u meni neki nemir, nešto što mi ne dâ da spavam. Strah me prostorije, imam osjećaj da se nešto dešava. To traje jedno vrijeme, pa prođe”, priča ona.
Njen sin, kako ističe, ima jake traume u vezi s onim što se desilo u Srebrenici.
“Imao je košmare, kao da ga neko vuče, mene neko odvodi, njega gura negdje na stranu i baca”, kaže H.T.
Muškarci koji su pokušali kroz šumu prijeći na teritoriju pod kontrolom ABiH, među njima i muž H.T., otac, svekar, djever, amidža i amidžići, nisu uspjeli preživjeti.
Prema presudama, nakon pada Srebrenice ubijeno je oko 7.000 muškaraca i dječaka.
