Malo mjesta na svijetu je strašnije od Kampa 14 u Sjevernoj Koreji. Užasan logor dijeli jezivu sličnost sa nacističkim mučilištima okruženim bodljikavom žicom. Stravične vijesti donijeli su disidenti koji su uspjeli da pobjegnu iz logora u kojima Kim Džong Un na nezamisliv način ubija nedužan narod, i to svoj narod!.
Oko 30 političkih protivnika i njihovih potomaka uspjelo je da pobjegne iz kampova smrti u kojima se svakodnevno izgladnjuje na hiljadu djece, a majke su prisiljene da ubiju sopstvene bebe ukoliko “nisu rođene po pravilima”.
Da biste završili iza zidina brutalnih kazamata ne morate uopšte da budete krivi, čak ne morate da budete rođeni. Ako ste u rodu sa nekim disidentom vaša sudbina je određena i prije nego što ste začeti.
Rodićete se, živjećete i umrijećete iza ograde. Tri generacije širih srodnika unaprijed su osuđene da skončaju u logorima, a da nikada nisu izašli na slobodu.
Šin Dong Hjuk rođen je u zloglasnom Kampu 14, i to kao beba – zatvorenik, 1982. godine, unaprijed osuđen jer su njegovi ujaci pokušali da pobjegnu iz zemlje tokom šezdesetih.
Oba roditelja su mu bila zatvorenici, a brak im je ugovoren u kampu. Da je beba rođena vanbračno, bila bi ubijena zajedno sa ocem i majkom.
Jedan od logoraša koji je pobjegao Đi Heon ispričao je monstruozan događaj.
“Jedna majka bila je prisiljena da udavi sopstvenu bebu u lavoru punom vode. Preklinjala ga je da je ne tjera na to, ali on je toliko krvnički batinao da je samo spustila glavu novorođenčeta u lavor i čekala da izdahne. Plakanje je prestalo a mjehurić se digao kada je dijete ispustilo posljednji dah”, ispričao je svjedok.
Šin Dong Hjuk kaže da je kao dijete godišnje morao da gleda bar tri pogubljenja. Česta kazna za, na primjer, slučajno slomljeni uređaj bila je i odsijecanje prstiju.
Nekim ljudima prije strijeljanja usta bi bila napunjena kamenjem kako ne bi mogli da viknu ništa protiv režima. Onda bi dželati uzviknuli “ciljaj u izdajnika otadžbine, nišani, pali”. Tijela poginulih ljudi njihovi prijatelji i porodica zatim su, po naredbi, gađali kamenjem dok se koža ne oguli.
Kao i Hitler i Kim Džong Un tjera zatvorenike da rade do iznemoglosti, maltene bez hrane. Dječica rođena u logoru moraju da se snalaze kako znaju i umiju da ne bi umrla od gladi. Jedu bube i crve a pacove smatraju delikatesom. Ukoliko ih uhvate da su uzeli makar i jedan kukuruz viška, batinaju ih pred vršnjacima, a mlaćenja imaju i smrtan ishod.
Potpuno prestravljena djeca ponekad potpuno izgube dodir sa stvarnošću.
Šin je u svojoj knjizi “Bjekstvo iz kampa 14” dao jezivo priznanje: odao je stražarima da su njegova majka i brat planirali bjekstvo jer je majka bratu dala više pirinča!
Šin je bio svjestan da će ih ubiti, ali da će i on biti pogubljen ako njihov pokušaj bijega uspije. Posmatrao je obje egzekucije.
Najprije majčinu, ona je bila obješena, a onda i strijeljanje brata. Dok su stražari njegovoj majci stavljali omču na vrat ona je pokušavala pogleda, ali on nije skupio snage da je pogleda u oči.
Godine kasnije nisu uspjele da mu pomognu da zaboravi pakao koji mu se desio i koji se, dok vi čitate ovaj tekst i dalje dešava.
U međuvremenu, Kim Džong Un planira da izgradi ski centar. Logora, izgleda, ima dovoljno.
