Zwaan je u Srebrenicu stigao 14. januara 1995. godine.
Tada smo se prvi puta susreli sa ratnom situacijom. Ljudi su nosili staru odjeću i cipele, imali su malo hrane i živjeli su u lošim kućama. Bili smo šokirani situacijom. Bio sam smješten u osmatračnicu Alpha u blizini sela Musići i Slatina, prisjeća se Zwaan, piše Faktor.
Misija UN-ovih snaga bila je zaštititi bošnjačke civile od vojske bosanskih Srba. Dugogodišnji status enklave ostavio je posljedice po stanovnike Srebrenice.
Tražili smo zračne udare
– To je bilo užasno. Ljudi nisu imali hrane. Bilo je jako teško raditi tamo. Mi smo mogli osigurati hranu za te ljude, dati djeci neke slatkiše, ali nismo im mogli konkretno pomoći. Oni su bili u enklavi i to holandski bataljon nije mogao promjeniti, govori Zwaan za Faktor.ba.
Napad srpskih snaga na Srebrenicu iznenadio je i holandske snage, ali i malobrojne snage bosanske vojske.
– Naši komandanti su negirali postojanje opasnosti. Nekoliko dana prije napada sve je bilo u savršenom redu. Bio je to normalan život enklave. No, onda je došao napad.
Ovaj nekadašnji vojnik govori kako je svijet okrenuo glavu od ubijanja ljudi. Vojnici su tražili pomoć, ali ništa nije poduzeto. Tražili su, prisjeća se Zwaan, i zražne udare, ali su kao pomoć stigla tek dva holanska aviona.
– SAD, Francuska i Velika Britanija nisu uradile ništa! SAD su izdale Holanđane i bošnjački narod. Svi ti ljudi su ubijeni pred očima svijeta. Preko satelita se vidjelo sve. Masovna ubistva u Kravici, Novoj Kasabi, ali i početak napada. Sve to se vidjelo na satelitima. Vidjeli su i pripreme Srba, ali nisu reagovali. Izdali su nas!, ogorčeno govori Zwaan, a potom se i prisjeća 11 jula 1995. godine.
– Vidio sam kako srpske snage ispituju Bošnjake. Mi smo zaustavljali to premlaćivanje. Tada nam je oduzeto oružje i sve što smo mogli uraditi je da zaustavimo premlaćivanja. Bilo je strašno gledati te scene. Kao u filmu! Ali strašna je i naša nemoć, govori nam holandski vojnik.
Bez obzira što postoje zvanične presude protiv Holandije, Zwaan ne osjeća krivicu i odgovornost za genocid u Srebrenici. Tvrdi da je kao pojedinac, ali i zajedno sa svojim kolegama, uradio sve što je mogao.
– Ipak, stidim se što sam bio vojnik UN-a u Srebrenici. Taj UN nije ništa uradio, iako su mu svi vjerovali. Često se pitam da li sam mogao uraditi više. Odgovor je: Nisam! Bilo nas je premalo i imali smo mandat. Nismo mogli spriječiti genocid čak i da smo prekršili pravila. Svijet je mogao! Klinton je mogao. Bernard Janvier, komandant UN snaga u bivšoj Jugoslaviji, je mogao spriječiti genocid. No, nisu! Svi su nas izdali, govori Zwaan.
PTSP i depresija
Nakon rata osjetio je zdravstvene probleme, prije svega PTSP i depresiju.
-Sanjao sam srpske napade! Sanjao sam i Bošnjake kojima nismo mogli pomoći. Brzo sam donio odluku da se vratim u Bosnu. U Srebrenicu! Na početku sam bio uplašen jer sam mislio da se ljudi ljute na mene. 2000. sam prvi put posjetio Bosnu. Odsjeo sam u pansionu Misirlije. Vlasnik pansiona je bio Abdulah Purković. Bio je prvi Bošnjak sa kojim sam razgovarao o ratu. On je za mene bio poseban zato što me je slušao bez ljutnje, govori ovaj bivši vojnik, koji je u BiH dolazio i narednih godina.
– Stekao sam brojna prijateljstva prilikom svojih posjeta Srebrenici. Moj najbolji prijatelj je Osman, također izbjeglica iz Srebrenice, govori nam Zwaan, te otkriva da on nije jedini koji je patio od PTSP-a i depresije nakon povratka iz misije.
– Mnogo vojnika se budi i zaspi sa Srebrenicom u mislima. Između 10-15 vojnika je počinilo samoubistvo. Vlada nam ne želi dati tačne podatke. Holandski vojnici nisu zaboravili šta se desilo 1995. godine u Srebrenici. To je dio njihovih života. Ja sam napravio i korak dalje, pa sam istinski zavolio ovu zemlju. Bosna je za mene moja druga zemlja, zaključuje Zwaan, holandski vojnik koji je zajedno sa svojim kolegama u julu 1995. godine predstavljao snage UN-a u Srebrenici.
