Nezabilježenom bešćutnošću holandski Vrhovni sud pljunuo je u lice žrtvama genocida u i oko Srebrenice, i ubijenima i preživjelima. Djelomična pravda se u ovakvim i sličnim slučajevima pretvara u nepravdu kolosalnih razmjera. Odluka da je država Holandija djelomično odgovorna za smrt 350 ljudi koje su pripadnici holandskog bataljona mirovnih snaga UN-a predali u ruke snagama bosanskih Srba u Srebrenici 1995. godine koji su nakon toga ubijeni donesena je radi pranja nečiste savjesti, a ne radi pravde, najmanje zbog žrtava.
Demokratski Zapad želi umanjiti razmjere zločina genocida i svoju odgovornost u njemu. Sud je selektivno koristio činjenice, a više se bavio nagađanjima i procjenama. Pravni stručnjaci mogu u ovoj presudi tražiti obrise povijesnog presedana, da jedna zemlja sama presudi da je odgovorna za “greške” svojih vojnika u mirovnim misijama, sa pravnog stanovišta to možda i ima nekog značaja, ali presude valjda moraju imati i preventivnu ulogu, moraju voditi računa o žrtvi, i moraju odvratiti potencijalne počinitelje istih zločina od takve namjere. Ova presuda to nema. Naprotiv, kolikog god bilo grubo i zloguko, ovakav odnos prema zločinu i zločincima je poticajan.
Presudom je odbačena krivica Holandije do noći 12. jula, te Sud zaključuje da holandski bataljon nije kriv za događaje koji su doveli do pada Srebrenice. U obrazloženju se navodi da su do navedenog datuma holandski vojnici djelovali pod odgovornošću UN-a, te da se svi postupci smatraju odgovornošću Ujedinjenih naroda, a ne Holandije. Snimci načinjeni u Srebrenici poslije 12. Jula dokazuju da su pripadnici holandskog bataljona sve vrijeme i dalje nosili oznake UN-a na uniformama, svjedočenja govore da su zapovjednici komunicirali i tražili pomoć od odgovornih u UN-u, što implicira da je Sud posredno oglasio odgovornim i UN.
Država Holandija pogrešno je postupila
A ovaj argument ne amnestira Holanđane od odgovornosti za pad Srebrenice i direktno potire osnov za kvalifikaciju djelomične odgovornosti. Njihov mandat bio je zaštita cijele enklave proglašene Sigurnom zonom UN-a. Djelomična krivica jednostavno nije održiva, postoje nalogodavci, izvršioci, saučesnici i na osnovu počinjenih nedjela izriče im se kazna. Nejasno je hoće li tadašnji potpukovnik Thom Karremans i njegov zamjenik major Robert Franken, kao zapovjednici holandskog bataljona mirovnih snaga UN-a u Srebrenici biti kažnjeni za donesene odluke kojima su saučestvovali u zločinu.
Sud je odlučio da je država Holandija pogrešno postupila u slučaju evakuacije 5.000 izbjeglica koje su se još uvijek nalazile u bazi tokom poslijepodneva 13. jula 1995. godine. Među njima je bilo 350 muškaraca, za koje snage srpske vojske nisu znale da se nalaze u bazi, jer ih nisu vidjeli, navodi se u odluci Suda. Sud, dakle, koristi termin evakuacija, a radilo se o izručenju nakon kojeg je bilo bjelodano da će uslijediti egzekucija. Pet hiljada civila su, prema vjerodostojnim svjedočenjima, pod prijetnjom silom holandski vojnici istjerali iz kampa u Potočarima, nakon čega je vojska bosanskih Srba izvršila razdvajanje muškaraca i dječaka na jednu i žena na drugu stranu. Većina muškaraca i dječaka su kasnije pobijeni na različitim lokacijama oko Srebrenice.
Holandski sud se bavio procjenom vjerovatnoće da li bi muškarci i dječaci mogli preživjeti da su ostali u kampu. Utvrdili su da je ranijom presudom napravljena greška i da je postotak sa 30, trebalo smanjiti na 10 odsto. Po kojim se to kriterijima računalo, nismo saznali i nećemo saznati. Glave ubijenih bosanskih Muslimana za Sud su toliko bezvrijedne, da su iskorištene samo kao ilustracija traume i nemoći holandskih vojnika. Razumno se upitati – da li nemoći i nehtijenja?
O žrtvama niko ne brine
Kako dehumanizirani Zapad vidi da je moguće nadoknaditi bol, patnju, strah, neizvjesnost žrtava i njihovih porodica? U eurima. Zato Sud odmah u nastavku traženja opravdanja za ponašanje holandskih vojnika navodi da porodice žrtava 350 muškaraca mogu tražiti odštetu od Holandije, ali je taj iznos ograničen na deset posto.
Možda najbolje o odnosu Zapada prema žrtvama genocida u i oko Srebrenice govori pisanje prestižnog britanskog lista Guardian. Uz vijest o presudi Vrhovnog suda Holandije list piše kako presuda od 10 posto odgovornosti znači da će tužioci vjerojatno dobiti samo nekoliko hiljada eura naknade.
“Međutim, ovaj slučaj bi mogao da postavi međunarodni pravni presedan za odgovornost država kada daju svoje trupe u mirovne operacije”, ističe Guardian.
A žrtve? Veliki o njima ne brinu, jer je preča briga o nekažnjivosti država i njihovih vojnika koje šalju u misije širom svijeta.
Zanimljivo je kako se u traženju izgovora i minimiziranju zločina genocida može doći do nevjerovatnih zapleta. Holandija je priznala i presudila da je odgovorna za smrt 350 ljudi ubijenih u genocidu u i oko Srebrenice. To je druga država čija je odgovornost sudski utvrđena. Prva je Srbija koju je Međunarodni sud pravde u Hagu oglasio krivom za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Pravnici će to sigurno drugačije posmatrati, ali laički zaključak je da je Holandija djelomično saučestvovala, a Srbija samo nije spriječila zločin genocida, iako je znala i imala mogućnosti da ga spriječi.
Cenzurirani dokazi
Brojni dokazi izneseni tokom haških procesa za ratne zločine, cenzurirani zapisnici Vrhovnog saveta odbrane Jugoslavije ukazuju na direktno učešće Srbije u rat na tlu Bosne i Hercegovine, ali su ih sudska vijeća, po istim principima kao Vrhovni sud Holandije o djelima svojih vojnika, zanemarila. O zataškavanju i prikrivanju dokaza o ponašanju holandskih vojnika u Srebrenici pisao je i holandski novinar Edwin Giltay u svojoj knjizi koja je u Holandiji bila zabranjena sve do 2016. godine. Giltay je tvrdio da postoje brojne fotografije koje dokazuju genocid u Srebrenici, a koje su snimili holandski vojnici. Na tim fotografijama je vidljivo da je bataljon mirovnih snaga predao nenaoružane bosanske Muslimane vojnim snagama bosanskih Srba, iako je znao da će biti mučeni i ubijeni.
Preživjele žrtve genocida u i oko Srebrenice pokazuju visok stepen tolerancije za nepravdu koju im čine. Njihova pravna borba je iscrpljujuća, ali ne odustaju. Iako u prvim reakcijama preovladava razočarenje, ključni stav je da sramni procenti koji su navedeni nisu važni, jer je potvrđena, pa makar i djelomična odgovornost države Holandije za smrt 350 žrtava genocida. Najavljuju nastavak pravne borbe za istinu i pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Ono što ih razlikuje od ljudi u Holandiji, drugim članicama Evropske unije, od većine ljudi u Srbiji, pa i od dobrog dijela javnosti u Bosni i Hercegovini, jeste borba za principe, a ne za uskogrude interese. Za princip pravnog postupka, princip poštivanja činjenica, princip kažnjivosti zločina, princip satisfakcije za žrtvu, za princip opomene da se ovakvi zločini nikome i nigdje ne dogode.
Presuda u Holandiji donesena je u trenutku kad su se Bošnjaci spremali na posljednji oproštaj od 86 žrtava zločina u Prijedoru i Kozarcu. To su dva gradića na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine u kojima su 1992. godine pripadnici Vojske Republike Srpske sistematski ubili više od 3000 ljudi. Uprkos tome što su postojali elementi genocida, on ni u jednom sudskom procesu nije potvrđen, jer su sudska vijeća, poput Vrhovnog suda u Holandiji, više vodili računa o političkim posljedicama svojih odluka, a manje o pravima žrtava. Tako su potpuno obezvrijeđena obećanja – nikad više holokaust, nikad više Jasenovac, nikad više…
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
