Južni dio Demokratske Republike Kongo slovi za najopasniji dio svijeta za žene. Statistike pokazuju da u ovoj zemlji u prosjeku svakog sata 48 žena postanu žrtvama seksualnog nasilja.
Prema ispitivanju objavljenom 2012. godine, na jugu Demokratske Republike Kongo svaki treći muškarac barem jednom u životu prema ženama primijeni nasilje. Među počiniteljima najveći je broj pripadnika pobunjeničkih snaga, vojnika ili članova takozvanih grupa za samoodbranu – dakle riječ je o naoružanim muškarcima u uniformama.
Ali, zašto oni siluju žene i to najčešće na izuzetno brutalan način? Grupa njemačkih stručnjaka za psihologiju pozabavila se ovom temom i pokušala dobiti odgovor na ovo pitanje.
Trauma kao preduslov
U dvorištu jedne zanatske škole u gradu Gomi na jugu Demokratske Republike Kongo, radovi su u punom jeku. Miješa se cement, grade zidovi, popravljaju automobili. Ovdje stotinjak mladih muškaraca uči svoj budući zanat. Škola je otvorena 2002. godine nakon što je erupcija obližnjeg vulkana uništila veći dio Gome.
Obnova grada je iskorištena kao prilika za izgradnju škole specijaliziranu za teško traumatizirane osobe. Nju prvenstveno posjećuju mladi muškarci kojima je uspio bijeg iz jedne od trupa takozvanih pobunjeničkih snaga. Drugim riječima, radi se o nekadašnjoj djeci vojnicima koji su već u ranom djetinjstvu i mladosti nasilje iskusili i na vlastitoj koži – a kasnije ga primijenili na druge.
Jedan od njih je i danas 19-godišnji Bonerge Kiunga. On je četiri godine bio pripadnik spomenutih trupa. Uspio je pobjeći prošle godine, no strahovita iskustva i užasna sjećanja do danas nije uspio zaboraviti.
“Hodali smo preko krvi naših žrtava i sjedili pored leševa. To je stvarno bilo strašno”, ispričao je Kiunga za Deutsche Welle.
Iskustvo nasilja osnovni je preduvjet da ta osoba i sama kasnije bude u stanju počiniti isto. To je naime rezultat istraživanja koji je obavila grupa psihologa sa Sveučilišta Konstanz u Njemačkoj. Oni su dvije godine razgovarali s bivšim vojnicima i pokušali saznati njihove motive zašto su silovali i na najgori mogući način seksualno zlostavljali žene.
“Kad sam uzeo drogu, imao sam danima osjećaj da sam gospodar svijeta, da me niti jedan metak ne može usmrtiti. No, droga istodobno budi seksualni nagon. Ali kad se pripremamo za borbu, za rat, tada ne smijemo spavati sa ženama. U protivnom droge više ne bi djelovale, postali bismo ranjivi i mogli bismo umrijeti. No, kad smo došli u neko selo, kad je akcija dakle već bila obavljena i dok smo čekali na novi plan, tada bismo jednostavno uzeli žene i silovali ih”, prisjeća se Kiunga.
Jedan od rezultata istraživanja pokazuje da upravo zbog konzumacije droge počinitelji gube kontrolu i doslovno “žeđaju za krvlju i nasiljem”, a time i za seksom.
Tobias Hecker, znanstveni suradnik Psihijatrije u Konstanzu, ispitao je s time u vezi više od stotinu mladih muškaraca u Kongu. Mnogi su potvrdili da su upravo zbog konzumacije droge bili spremni i prema ženama primijeniti najbrutalniji oblik seksualnog nasilja. Međutim, prema njegovom mišljenju, postoje i drugi razlozi i motivi.
“Postoje i grupni oblici silovanja žena, pri čemu dolazi do posebno teškog tjelesnog nasilja. Muškarci pritom koriste i mačeve i štapove. U tom slučaju motiv više nije zadovoljenje seksualnog nagona, nego se radi o pritisku grupe koji pojedinac ne može izbjeći.
Dakle, kad jednu ženu siluje čitava grupa muškaraca, radi se zapravo o jednoj vrsti natjecanja – tko će biti bolji, odnosno brutalniji. S druge strane, u ovakvim situacijama je muškarcima posebno neugodno ukoliko im izostane erekcija. Kako se ne bi osramotili, tada moraju učiniti nešto drugo, nešto posebno užasno i brutalno. Svi oni koje smo ispitali rekli su nam da je i njima samima to što su učinili bilo posebno neugodno i odvratno, no strah da će izgubiti obraz bio je očito još veći”, kaže Tobias Hecker.
Bez terapije nema budućnosti
No, za masovna silovanja postoji i treći razlog – a to je osveta kao dio ratne strategije. Zapovjednici ovih paravojnih, pobunjeničkih snaga vrlo često izdaju naredbe kojima se naređuje vojnicima silovanje žena, djece i starica njihovih neprijatelja.
“Tijekom našeg istraživanja došli smo do jednog osnovnog zaključka. A to je da su zapravo svi žrtve – i počinitelji i žene”, kaže Hecker.
Iz toga razloga je, prema mišljenju njemačkih stručnjaka, izuzetno važno da nekadašnjoj djeci vojnicima koji su uspjeli pobjeći iz spomenutih pobunjeničkih trupa, budu pružena psihološka pomoć kako bi se riješili svoje ovisnosti o nasilju i razradili sva traumatična iskustva kroz koja su prošli.
Bez terapije će oni inače svoju spremnost na nasilje unijeti u društvo, čime će se spirala nasilja i brutalnosti i dalje širiti – i u sljedećim generacijama Demokratske Republike Kongo.
