Danas je Svjetski dan romskog jezika.
Imamo povoda na pretek da se podsjetimo Roma, tog naroda bez zemlje, puštenog na milost i nemilost, da se poput suze na licu čovječanstva kotrlja od nemila do nedraga.
Imamo povoda do neba da učimo od Roma, da im se divimo, ali i da im pomognemo.
Imamo povoda svakodnevnih da saznamo nešto od tih ljudi.
Nebeska mjera praštanja
Pred vama je priča o Ziji Ribiću, ČOVJEKU, koji je paradigma vremena u kome živimo, ali, ovo je ponajviše priča o Ziji koji je nadišao sve nas u svojoj čudesnoj mjeri ljudskosti.
„Odlučio sam da oprostim, jer da nisam to učinio u meni bi preovladavala mržnja, a svi znamo da ona ne može ništa dobro donijeti. Nemojmo zaboraviti ono što se desilo, ali, oprostimo, jer to možemo“, rekao je on.
A, ko bi mogao da oprosti krvnicima koji su ti ubili šest sestara, brata, majku i oca? Ko bi mogao oprostiti zlotvorima koji su te ostavili samog na ovom svijetu? I ko bi mogao gledati očima ljudskim asasine familije tvoje koji se šetkaju na slobodi zadnje dvije godine?
Zijo sve to živi.
Živi i kao onaj osmogodišnjak koga je puka sreća sačuvala u životu. Živi kao onaj dječak kome su zabili nož u lobanju, pucali u leđa i koga su gurnuli u jamu preko leševa pobijene porodice. Živi on svaki sekund u saznanju da su mu ubijeni otac, majka koja je bila u poodmakloj trudnoći, šest sestara i dvogodišnji brat u jami Hamzići.
Oni ubijeni u trenu, a Zijo za vijek vjekova živi i prašta. Čovjek. Rom. Takav kakav jeste pred svijetom i Bogom. Jednostavno, Zijo.
A, vidite, izgleda su najveći problem krvoloka Sime Bogdanovića i njegovih četnika bili ti Romi, njih tridesetak u selu Skočić, mirni i obični težaci, koji su te 1992. godine gledali kako da sastave kraj s krajem.
A, onda je iz susjedne Srbije na teritoriju BiH, na teritoriju opštine Zvornik, došla čitava kamarila tih četničkih zlotvora. U toj menažeriji posebno se isticao narečeni Sima sa svojim jatacima, kojima treba pomenuti imena: Zoran Stojanović, Zoran Đurđević, Tomislav Gavrić, Zoran Alić, Đorđe Šević, Dragan Đekić i Damir Bogdanović.
Ti „junaci“ su na najmonstruoznije načine, ljudskom umu nepojmljive, mučili i ubijali nejač u selima Skočić, Malešić, Klisa, Petkovci i Drinjača.
Ti „heroji“, valjda braneći srpstvo, šta li, u svom krvavom piru u Hamzićima ubili su trudnu ženu sa djetetom od dvije godine u naručju, sedmoro djece starih dvije, četiri, pet, sedam, deset i dvoje po 13 godina. To je Zijina porodica. To je bio Zijin svijet. Nisu oni na tome stali. Ubili su još dvadeset ljudi, Roma, od kojih je najstariji imao 74 godine, a najmlađe dijete tek dvije godine.
„Ni sam ne znam kako sam uspio ostati živ. Bog je valjda htio da bude tako, da ja ostanem živ i ispričam sve ono što nam se dešavalo. Te noći kada je strijeljanje bilo, meni su rekli da izađem naprijed i stanem mirno, a nakon toga sam čuo pucanj i ubod nožem u vrat. Potom su me bacili u jamu na leševe, a nakon tri do četiri minute sam ustao i otišao na drugi stranu. Vrisak i plač su odzvanjali, ali ja sam bježao dalje“, prisjeća se Zijo u svojoj izjavi za portal Klix.ba.
Od te traume, slabo ko bi preživio, a kamo li stasao u zdravu ljudsku jedinku. Ribić je uspio u svemu. Potpuno sam. Jedan od milion.
Pa je onda trebalo, pojedincima hvala, u Bosni i Hercegovini četvrt vijeka da Zijo dobije posao i krov nad glavom. Treba li uopšte i napominjati kako država, osim grada Tuzle i Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, za ovog mučenika-heroja nije uradila apsolutno NIŠTA sve ove godine? Treba li pominjati kako je Zijo u svom nebeskom bolu bio ponajviše usamljeni borac. Ratnik svjetlosti kome je tek tu i tamo pomogla koja dobra duša.
Zemlja slobodnih zločinaca i sudskog rasizma
A, tamo preko? U Srbiji, koja se sve ove godine trudila dokazati svijetu kako nije izravno učestvovala u sukobima i zločinima u BiH? Vidite, tamo su „Simini četnici“ nakon druge prvostepene presude oslobođeni.
Da, dobro ste pročitali. Gore pobrojani monstrumi su slobodni ljudi zbog „nedostatka dokaza“. Da li u korpus „nedostatka dokaza“ spadaju i tijela Sabrije i Ismete Ribić, sestara Zijnih, koje je baš ljetos ovaj čovjek ukopao?
Da li je nedostatak dokaza, na kraju krajeva produkt rasističke misli, po kojoj Romu nikad nije vjerovati? Mislite da je takav zaključak neutemeljen?
Pažljivo pročitajte:
Odjeljenje Apelacionog suda u Beogradu smatralo je da je nakit od jedne zaštićene svjedokinje u ovom slučaju, kodnog naziva „Gama“ mogao poticati od navodno masakriranih srpskih žrtava. Dakle, ona i ostale žrtve su prikazani ili kao mogući počinioci masakra ili, u najmanju ruku, kao bezdušni kradljivci Romi koji su skidali nakit sa izmasakriranih srpskih žrtava.
Dakle, odjeljenje jednog suda nije uzelo logički u razmatranje da su tri preživjele svjedokinje imale nakit, koji su im onako usput, između silovanja oteli „Simini četnici“, nego PRETPOSTAVLJA, kako su svjedokinje u bježaniji, skrivanju i mučenjima koje su doživjele, stizale da kradu sa srpskih žrtava, koje uopšte ne postoje u ovoj priči.
Zašto? Pa jer su Romkinje.
Sramotno!
Pa ko bi oprostio i ljudima koji su zaštitili neljude, koji su mrtve ponovo iz grobova podigli da im sude za romsko porijeklo, koji su na slobodu pustili zvijeri i koji su davno zaboravili na jedno istraumatizirano osmogodišnje dijete? Niko, osim eto tog djeteta, koga smo svi, onako kolektivno ili zaboravili, ili pred zlom potisli u nesvjesno, ili, a što je još strašnije, nikada nismo ni znali za njegovo postojanje.
I sjedi Zijo u dodijeljenom socijalnom stanu u tuzlanskom naselju Ši Selo i razmišlja, još da nađe posmrtne ostatke sestre Zlate, pa da i on planira potomstvo. Da uči djecu svoju ljubavi, vjeri, praštanju. I da se bori svaki tren protiv strašnih predrasuda, koje žderu ova balkanska društva.
Zijo, tihi hodajući svjedok nepatvorenog i nekažnjenog zla, koje se obrušilo na njega i njegove. Čovjek koji je ostao sam pod svodom zemaljskim zato što ima tamniju boju kože i zato što se drugačije zove.
Danas je Svjetski dan romskog jezika. Arakh Devla, nas ovakve pod svodom nebeskim.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
