Stoga su svjetski mediji poklonili veoma mnogo pažnje zbivanjima u Turskoj. Antikorupcionaške afere koje su uzdrmale Erdoganovu vladu, kao i protesti građana doprinijeli su tome da Turska bude u fokusu svjetskih medija. Kampanja je obilovala i skandalima objavljivanjem kaseta tajnih ragovora na društvenim mrežama. Tako da je kulminacija kampanje bila u Erdoganovom zahtjevu za blokadom Twitera, što je sud, ipak, odbio.
Što se „javna kuća“ zove javnom?
Iako Erdogan prijeti da će njegova stranka 30. marta „održati lekciju“ njegovim protivnicima, bolji poznavaoci turskih političkih prilika ne daju Erdoganu za pravo da likuje. Malo ko sumnja da će AK Patrija pobijediti na izborima. Ali, isto tako malo ko vjeruje da će AK Partija ponoviti ranije rezultate koji su joj omogućavali da dominira u Parlamentu.
Pošto su ovo lokalni izbori, ukoliko Ak Partija ne osvoji više od 35% glasova, to će skupo koštati Erdogana na predsjedničkim izborima koji će se održati na ljeto.
Porast glasova koji se očekuju za CHP, lijevu stranku, i MHP, desničarsku stranku, neće srušiti Erdoganovu vladu, ali će mu „skresati krila“ da se kandidira za predsjednika Turske, što mu je posljednja šansa i najveća ambicija u karijeri.
U ovoj političkoj konfuziji mogla bi profitirati kurdska partija i osvojiti 7-8% glasova, što bi joj omogućilo političku poziciju da se bori za autonomiju Kudristana.
Najopasnije u Erdoganovoj populističkoj kampanji je to što se on poistovjetio sa državom. Tako da je njegova figura i harizma postala međaš podjele turskog društva.
Iako Erdogan optužuje svoje protivnike za razne zavjere, kako unutarnje tako i vanjske neprijatelje, kvalificirajući ih „paralelnom državom“, „neo-ergenekonom“ itd., njegovi protivnici ne rade njemu ništa što on osobno nije radio svojim političkim rivalima.
Famozne kompromitirajuće kasete objavljene na društvenim mrežama njegovih tajno snimljenih telefonskih razgovora, nisu ništa novo u političkim obračunima u Turskoj. Pa i Erodgan se služio time!
Tako su tajno snimljene video-kasete poslanika MHP-a u javnoj kući poslužile Erdoganu da desetkuje ovu stranku na prošlim izborima.
Navodno je osobno Gulen kritizirao Erdogana da se ne služi takvim metodama kompromitiranja političkih protivnika, na šta se on cinično osvrnuo kako u tome ne vidi ništa loše ako se u javnost iznese nešto što se radi u „javnim kućama“. „Zašto se zovu javne kuće?!“ cinično je likovao Erdogan na pres-konferencijama.
Zatim je zbog istog takvog seks-skandala, nakon objavljivanja video-kasete snimljene u hotelskoj sobi, lider CHP, Denis Bajkal, morao podnijeti ostavku.
Ako se tim skandalima dodaju još i optužbe za finansijske afere u kojima su medijski koncerni optuženi za utaju poreza, poput grupacije Dogan, u čijem su vlasništvu veliki dnevni listovi i tv-stanice, Erdogan se nikako ne može posmatrati kao „politički svetac“ i demokrata koji je igrao fer-plej sa opozicijom.
Prema tome, to što su mu uzvratili istom ili sličnom mjerom, ne daje mu za pravo da tvrdi kako je on žrtva zavjere raznih unutarnjih i vanjskih antiturskih lobija!
Erodgan se služio najjeftinijim populizmom u obračunu sa grupom „Ergenekon“. Optužio ih je za pripremanje državnog udara kada su, kako je Erdogan tvrdio, htjeli granatirati i džamije u Istanbulu. Zatim je pohapsio preko tri stotine visokih oficira, pisaca i novinara. Ipak je nedavno sud oslobodio jednog od najutjecajnijih genelara osumnjičenih po ovakvim monstruoznim Erodganovim optužbama.
Za sličnu rabotu, i sličnim vokabularom, Erdogan optužuje i Fatullaha Gulena. Stoga nije više uvjerljiv. Koliko se, nakon sukoba sa Gulenom, pokajnički dodvorava generalima, toliko bjesomučno optužuje za iste rabote Gulena.
Lopovluk ispod mahrame?!
O Erdoganovoj vanjskoj politici se može nadugo pisati. Dolaskom Ahmeta Davutoglua na čelo turske diplomatije na Tursku se gledalo gao velikog geopolitičkog igrača. Davutoglu nije skrivao takve ambicije svoje zemlje, te je bio osumnjičen, posebno na Balkanu, da vodi neoosmansku ekspanzionističku politiku.
Nažalost, danas Davutoglua doživljavaju kao Don Kihot na vjetrenjačama, a u kontekstu svih izgubljenih diplomatskih bitaka, od Sirije, Palestine, Egipta, Sjeverne Afrike, kavkaskih država, (aktualno pitanje su Tatari na Krimu), pa do Balkana.
Od nekadašnje Erdoganove politike „umjerenog islama“, kakva se preporučivala novim liderima u zemljama post-arapskog proljeća, danas nije ostalo ništa.
Ideologija Erodoganove stranke AK Partije nastala je na problemu ljudskih (vjerskih) prava, koje simbolizira nošenje mahrame u javnim ustanovama, a koja je kršila rigidna sekularističko-kemalistička politika u Turskoj.
Dok je Erdogan insistirao na toj „korpi“ vjerskih prava, imao je razumijevanje liberalnog zapadnog demokratskog svijeta, i uživao je velike simpatije masa željnih takvih sloboda i u islamskom svijetu.
Ipak, kad je Erdogan svojom prepotentnom retorikom počeo da zadire u privatne ljudske navike i adete, odnosno način života građana, te pokazivao ambicije moralnog preporoditelja turske (muslimaske) nacije, „kap je prelila čašu“.
Nemilosrdno nametanje zabrane pušenja , iako je bilo žrtava, prošlo je bez većih turbulencija. Ali, kad je proglasio ajran (vrsta mliječnog napitka) za nacionalno piće, umjesto rakije (turska raki), te zabranio zakonom kupovinu alkohola za poklone, razdražio je mase. Uporedo se desio incident kada je policajac upozorio jednog mladića i djevojku ,koji su se ljubakali u metrou, na „kršenje javnog reda i morala“.
Te i takve Erdoganove ideološke provokacije izazvale su erupciju nezadovoljstva mladih na Gezi parku.
Stoga „turski lonac“, koji ključa podgrijan žestokom izbornom kampanjom, ima u sebi vrlo jaku ideološku agdu koju je „zapržio“, niko drugi, nego sam Erdogan.
Taj „taj turski lonac“ će ključati i nakon izbora. Vjerovatno bi i „pokipio“ da turska ekonomija nije u usponu. Ipak, nije to dovoljan garant da se Erdogan održi na vlasti. Bude li pao, bit će to zbog glavnog njegovog političkog grijijeha, koji se zove korupcija. Ne bude li se Ak Partija odbranila od ovih optužbi, teško će se kompromitirati njena islamsitička ideologija. Presuda će glasiti da su „erdoganovci krali ispod mahrame“!
Sva ova zbivanja se reflektiraju, i to vrlo snažno, i na Bošnjake, odnosno muslimane, kako u BiH tako i na Balkanu. Ta se refleksija ogleda kroz više aspekata.
Najzanimljivija, a i najbitnija refleksija je političke naravi. Tim prije jer se Erdoganova stranka smatra posestrimskom sa SDA.
S druge strane, među Bošnjacima, kako u Sarajevu, tako i u Novom Pazaru i Prizrenu, djeluju lobiji, džemati, mreža edukativno-humanitarnih organizacija, te biznismena, koji pripadaju dvjema sukobljenim stranama u Turskoj ; Ak Patiji i džematu Hizmet.
Nisu primjećeni bitniji sukobi ovih grupacija u Sarajevu, iako ih je bio isprovocirao Salmir Kaplan, SDA-ov ministar, u svojim intervjuima.
Islamska zajednica je također eskivirala ovaj sukob kad je odbila da oficijelno „učini dovu“ za Erdogana.
Ostaje pitanje da li će se SDA umiješati u ovaj sukob, odnosno da li će nove ideološke projekcije i vizije iz ideološkog Erdoganovog repertoara, od „ajrana“ do twittera, biti usvojene i plasirane u izbornoj kampanji SDA.
S druge strane, Erdogan sa mitinga šalje „stotine selama Sarajevu“. On je sagradio bistu Aliji Izetbegoviću. On se hvali da pomaže Bosnu milionskim kreditima, s namjerom investiranja u vrijednosti od nekoliko milijardi. Takva obećanja će se opet čuti na Sarajevo biznis forumu. Ako je to sve tako, onda bi SDA trebala sagraditi i bistu Tajipu Erdoganu. I to, nigdje drugdje, nego ispred BBI Centra!
