Svaki pokušaj da se takva ideja, ipak, ostvari izazvao je samo teška krvoprolića, užase genocida, rušenja i uništavanja svih vrsta dobara koja ljudi mukotrpno stvaraju i što i jeste glavna historijska djelatnost čovjeka.
Pogrešni hod
Razlog neuspjeha ovakvih poduhvata sastoji se u tome što takva vrsta ciljeva i može da se ostvaruje jedino nasilnim putem, a to je onaj način ostvarivanja historijskih ciljeva koje je historija uvijek na kraju odbacivala. Balkanska bolest, koja se sastoji u tome da nastojimo ostvariti nemoguće i obnoviti ono što je definitivno prošlo, stalno nam se ponavlja i lupa o glavu. A upravo se dogodilo i sa onim što se željelo postići balkanskim ratovima u kojima je došlo do nasilnih uzurpacija tuđih prostora, pa i nakon Prvog svjetskog rata. Tada nisu poštovani historijski individualiteti na našem prostoru i budućnost osigurana samo za tri naroda (tri plemena). Događalo se to i u toku Drugog svjetskog rata kada je uz pomoć okupatora nasilno stvorena velika hrvatska država (NDH) na tuđim teritorijima (nasilno uključujući u nju i Bosnu i Hercegovinu).
Nažalost, pokušaj da se, prije dvije decenije, prevaziđe jedan nepravedni politički i ekonomski sistem i ostvare ciljevi koje je historija davno prevazišla, kao što su oni koji su definirani kao ostvarenje vjekovnih snova o velikoj nacionalnoj državi, plaćeni su ne samo ogromnim ljudskim žrtvama nego i nepremostivim teškoćama na putu ka bilo kakvom napretku i stvaranju normalnije budućnosti u odnosima ljudi na našem prostoru. Sve ono što je stvarano u svim zemljama koje su nastajale rušenjem komunizma putem rušenja Jugoslavije, a pokazalo se kao određena izopačenost i pogrešni hod, u Bosni i Hercegovini je poprimilo monstruozne forme koje su direktan proizvod monstruoznosti samih ciljeva, načina mišljenja i psihologije onih koji su vodili procese koji su se događali na našem prostoru.
Stoga je glavno pitanje na koje moderna kritička misao i praksa mora odgovoriti, kad se tiče naše zemlje, pitanje o tome ko su ti ljudi koji misle anahrono, naopako, nemaju osjećanje historijskog realiteta ni moralnog identiteta. Njima je najvažnije da vladaju po svaku cijenu, jer je vladavina jedini način na koji opstaju, bogate se i žive izvan društva, historije i moralnosti uopće. Kako su oni uopće mogli doći do vlasti?
Drugo važno pitanje koje se pred nas postavlja je kako da se toj hobotnici, koja davi naše društvo, stane ukraj. Na koji način da se oslobodimo nemoralne, nesposobne i u svakom smislu korumpirane postojeće vladajuće oligarhije, koja je uzurpirala državu i sva dobra koja narod još proizvodi.
Izgubljeni obraz
Prvi razlog koji daje pravo građanima da traže odlazak cjelokupnog ansambla onih koji vladaju dvadeset godina sastoji se u evidentnom krahu svih političkih, ekonomskih i civilizacijsko-moralnih postupaka te oligarhije. Cjelokupna društvena imovina je opljačkana, silni novac doniran za narod i zemlju je pokraden i pretvoren u privatno vlasništvo, a privreda uništena. Iako je u zemlju ušao ogroman novac, ona je siromašna i mora enormno da se zadužuje da bi održala minimum javnih funkcija, dok ekonomija sve dublje propada. Prihod se troši na izdržavanje vladajućih, a taj sloj je neobuzdan u trošenju javnog novca, bez i najmanje doze obraza.
Državne institucije ne funkcioniraju i asinhrone su. Najviše energije se troši na rješavanju problema koje vladajući sloj sam proizvodi, a ne onih koje zemlja ima. Ugled države je pao do najnižeg mogućeg stupnja poslije kojeg dolazi samo totalni politički, moralni i finansijski bankrot.
Drugi razlog je evidentno dokazana nesposobnost vodećih političkih predstavnika da proizvedu bilo kakvu razumnu ideju i plan i da misle adekvatno našim potrebama i uvjetima pod kojima bi one mogle biti koliko-toliko zadovoljene. Dakle, oni nemaju ni intelektualne ni moralne kapacitete da vode bilo šta osim osobnih računa i stoga moraju otići.
Treći bitni razlog zbog kojeg bi morali otići sastoji se u činjenici da je sramota da jedna grupa ljudi više od dvadeset godina sjedi u vrhu države, a da za to vrijeme nema nikakvog rezultata ni u jednoj oblasti života zemlje. Propadaju ekonomija, nauka, prosvjeta i kultura, a socijalni status najvećeg broja građana pao je na nivo sirotinje.
Strani sukrivci
Da bismo se oslobodili ovakvih tutora i mentora, moramo prvo raščistiti račune s onim faktorom koji se zove međunarodna zajednica, koja je sukrivac za ovakvo stanje. Ona je nametnula rješenje koje je svakoj demokratiji i napretku vezalo ruke i noge, što ona sve to zna, a nije ništa učinila da se stvari poprave, osim što je stalno popuštala vladajućim i time im davala kredibilitet koji su apsolutno izgubili.
Osim međunarodne zajednice, moramo našu zemlju osloboditi tutorstva onih koji su je oružano napali, koji su prema njoj vodili politiku kojom su sponzorirali njenu podjelu i sami u tome aktivno učestvovali, a što je izvan svake logike morala, prava i normalnog ljudskog mišljenja. Oni se ponašaju i djeluju kao supervizori stanja u našoj zemlji i direktno se miješaju u naše stvari i sarađuju s onim koji dovode u pitanje integritet i državnopravni subjektivitet naše države.
Ni Srbija ni Hrvatska ne smiju više imati nikakva prava prema našoj zemlji, jer naša zemlja nije ni na kakav način dovela u pitanje prava ni Srba ni Hrvata nego je to bilo upravo obratno. Aksiom u pitanju normalnih i ravnopravnih odnosa između država je reciprocitet u pravima. Sve drugo je prikriveno nasilje.
