Hangari su podijeljeni tako da se u jednom od njih nalaze isključivo porodice, dok su preostala dva namijenjena za muškarce. Do izbjeglica, smještenih u nekadašnjem Hilterovom “remek-djelu”, koje se prostire na 386 hektara, teško je doći.
No, grupa ljudi koji su se s torbama u rukama kretali prema unutrašnjosti aerodroma bili su dobar trag. U normalnim okolnostima, kada biste vidjeli grupu ljudi s prtljagom na aerodromu, to ne bi nikoga začudilo, ali s obzirom da se radi o napuštenom prostoru, pratiti te ljude se nije činilo lošom idejom.
Konačno odredište
Izmorena, razočarana i zamišljena lica izbjeglica u Tempelhofu jedan su od pokazatelja onoga šta su ti ljudi proživjeli da bi došli do njihovog konačnog odredišta – Njemačke.
Na ulazu u prvi hangar, nakon dva-tri kilometra hoda, čekali su zaštitari, koji su spremno dali dodatne informacije o kampu i procesu registracije izbjeglica.
“Ovdje svaki dan dođe 70 do 80 izbjeglica. Prođu kroz proces registracije i dobiju narukvicu, s kojom mogu ulaziti i izlaziti iz kampa kada žele. Kada je ovaj kamp otvoren, bilo je problema, jer je dolazilo do sukoba između izbjeglica. Kako vrijeme prolazi, sve manje je sukoba, jer ovim ljudima jednostavno nije do toga. Oni ovdje imaju sve. Uslovi u kampu su jako dobri i stvarno im ništa ne fali”, kazao je jedan od zaštitara.
Izbjeglicama su obezbijeđena tri obroka dnevno, spavaju na dvospratnim krevetima, a i higijenski uslovi su dobri.
Za razliku od zaštitara, izbjeglice nisu bile raspoložene za priču i davanje izjava. To je i razumljivo, jer su iza njih hiljade kilometara pređenog puta, a i na kraju tog putovanja ostaje im pitanje: “Šta i kako dalje?”
Najviše iz Sirije
U kampu je najviše izbjeglica iz Sirije, a tu su i ljudi iz Afganistana, Irana, Pakistana… Većini nije do razgovora, pogotovo ne s novinarima. Problem su, također, jezične barijere. Malo je onih koji se služe engleskim jezikom tako dobro da bi dali izjavu, a s druge strane ima i onih koji se prave da ne znaju jezik samo da bi ih novinari ostavili na miru.
Ipak, nakon brojnih pokušaja, neki od njih su bili voljni za razgovor.
Gulah iz Afganistana je u Njemačkoj već dva mjeseca. Prvo je došao u Hamburg, a onda je prebačen u Berlin. U Afganistanu se bavio prodajom automobila, a prije toga je osam godina radio za vojsku Sjedinjenih Američkih Država. U Njemačku je došao da bi sebi i svojoj porodici osigurao bolji život.
“Želim da se moja djeca ne moraju bojati za budućnost. U Afganistanu više nema ništa. Tamo je sve gotovo”, požalio se Gulah.
Novi početak
Abu Safher je došao u Njemačku iz Pakistana. Nervira ga činjenica da su izbjeglice iz te države okarakterizirne kao ekonomski migranti. Prvo je izbjegao u Iran, a nakon toga je prešao put koji skoro sve izbjeglice moraju preći da bi došle u Njemačku – Turska, Grčka, Srbija, Slovenija, Hrvatska, Austrija. Njegovo putovanje je trajalo tri mjeseca, a preko televizije je saznao da je Njemačka dobra zemlja za, kako kaže, novi početak.
“Ovdje postoji zakon, ovdje postaje pravila. Prvo se želim obrazovati ovdje, pa tek onda da radim. Ovdje imam sve predispozicije da uspijem. U Pakistanu nisam imao osnovnih stvari za život, a politička situacija je katastrofalna. Nervira me kada kažu da smo ekonomski migranti, jer to jednostavno nije tačno. Ne bih se nikada vratio tamo. Tamo života više nema”, zaključio je Abu Safher.
Zvaničnici azilantskog centra Tempelhof su potvrdili kako postoje planovi da se i drugi hangari iskoriste za prijem izbjeglica i da se tu smjesti najmanje 20.000 ljudi. Time bi Tempelhof postao najveći azilantski centar u Njemačkoj, ali i jedan od najvećih u Evropi.
