Ako ste i učili o njemu, Leopolda II najvjerojatnije se ne sjećate, a za to postoji vrlo dobar razlog. Iako je odgovoran za smrt 10 milijuna ljudi, Belgija se i dalje trudi da se za njegove zločine nikada ne sazna.
Mali je Leopold rođen početkom travnja 1835. godine kao drugi sin belgijskog monarha Leopolda I. S obzirom da je njegov stariji brat umro prije njegovog rođenja, Leopold je od dana rođenja bio jedini pretendent na belgijsko prijestolje. Već s devet godina Leopold je dobio titulu vojvode te potporučnika belgijske vojske.
Godine 1955. postao je član Senata u kojem je naporno radio na pitanjima robne razmjene Belgije s drugim zemljama, ali i na preuzimanju kolonija smatrajući da o njima ovisi blagostanje zemlje.
Desetak godina kasnije, krajem 1865. godine, umro je Leopold I. Točno sedam dana nakon njegove smrti, 17. prosinca, Leopold je dao zakletvu i u dobi od 30 godina postao belgijskim kraljem.
Leopold II je bio ambiciozan kralj vrlo fokusiran na prosperitet svoje zemlje. U pismu koje je 1888. godine napisao svom mlađem bratu, princu Filipu, Leopold II navodi da ‘država mora biti snažna i prosperitetna što znači da mora imati vlastite kolonije, prelijepe i mirne’.
Za Belgijce ‘Veliki graditelj’, za Kongo najveći krvnik u povijesti
I zaista, Belgijcima pod njegovom krunom nije bilo loše. Leopold II je omogućio formiranje radničkih sindikata te je došlo do drastičnih pozitivnih pomaka na polju radničkih prava odraslih i djece. Reformirao je vojsku, belgijski Ustav, sustav glasovanja i među Belgijcima ostao upamćen kao ‘Kralj graditelj’. Neka od najspektakularnijih zdanja po kojima je Belgija i danas poznata sagrađena su upravo za njegove vladavine. Sve njih, da stvar bude zanimljivija, nije ostavio svojem potomstvu već belgijskom narodu.
Ne zvuči loše zar ne? E pa onda će vas sigurno iznenaditi činjenica da je taj čovjek u povijesti upamćen kao ‘Krvnik Konga’ i ‘Hitler prije Hitlera’ i to sasvim opravdano. Naime, on je izravno odgovoran za smrt više od 10 milijuna ljudi.
Kako bi mogao financirati svoje državne ambicije, ali i vlastito bogatstvo, Leopold II je kao privatna osoba s posuđenim novcem belgijske vlade u centralnoj Africi osnovao koloniju pod imenom ‘Nezavisna država Kongo’. Time ne samo da je postao vlasnik ogromnog teritorija, već i cjelokupnog stanovništva koje je na njemu živjelo.
Nakon što je od 1876. godine pokušao doći u posjed kolonije na različite načine, to mu je napokon uspjelo uz pomoć privatnog holdinga ‘prerušenog’ u međunarodnu znanstvenu i dobrotvornu organizaciju. Dvije godine kasnije holding je angažirao slavnog istraživača Henryja Stanleyja da na području Konga osnuje koloniju. Uz mnogo diplomatskog manevriranja, 14 je predstavnika europskih zemalja i SAD-a Leopolda II priznalo kao vladara teritorija koji će 5. veljače 1885. godine postati poznat kao ‘Nezavisna država Kongo’.
Blagoslov je bio umrijeti bez osakaćivanja
Stranim je vladarima novoosnovanu državu predstavio kao projekt posvećen ‘poboljšanju života domorodačkog stanovništva’, no na umu je imao nešto posve drugo. Tom je državom, inače 76 puta većom od Belgije, vladao pomoću privatne vojske ‘Force Publique’ i jedino što ga je zapravo zanimalo bila je eksploatacija prirodnih resursa i besplatne radne snage.
Na samom početku postojanja države, iz nje se u Belgiju izvozila bjelokost, no ona nije donosila očekivanu razinu zarade. Kada je na globalnoj razini munjevito porasla potražnja za kaučukovcem, Leopold II je pažnju preusmjerio na nju. Na branju kaučukovca Leopold II je odlučio iskoristiti besplatnu radnu snagu, domoroce koji su imali jedini izbor – raditi do iznemoglosti ili umrijeti. Milijuni njih na kraju su bili osuđeni na – oboje.
Najgore je bilo kada pojedinci ili cijele grupe nisu uspoštovale gotovo neostvarive kvote – njih su čekala masovna pogubljenja, mučenja i odsijecanje udova.
Koliko je stanje bilo užasno govori i kratko pismo koje je katolički misionar napisao Leopoldovom poslaniku u Kongu: ‘Upravo sam se vratio s putovanja u selo Insongo Mboyo. Potpuna bijeda i neizustiva napuštenost jednostavno su neopisivi. Bio sam toliko dirnut, Vaša ekscelencijo, pričama tih ljudi da sam si uzeo za pravo obećati tim ljudima da ćete ih za sve zločine ubuduće isključivo ubijati.’
Prema različitim procjenama, za vrijeme ‘Nezavisne države Kongo’ ubijeno je između jednog i 15 milijuna ljudi. Povjesničari koji su se ponajviše bavili ovim slučajem slažu se da se ta brojka kreće oko 10 milijuna ljudi što je čak polovica tadašnjeg stanovništva države.
Da se tamo događa nešto vrlo, vrlo loše, prva je prepoznala Britanska Kruna koja je u Kongo poslala inspekciju, a nakon što se saznala istina osnovana je prva masovna organizacija za ljudska prava na svijetu. No, nije samo Leopold II imao krvi na rukama. Slične su metode u vlastitim kolonijama primjenjivali i Njemačka, Francuska i Portugal.
Leopoldova smrt i ‘Veliki zaborav’
Nakon međunarodne zajednice, Leopold II se našao na udaru kritika Radničke i Katoličke stranke nakon čega je Nezavisna država Kongo preimenovana u Belgijski Kongo i stavljena pod nadzor belgijskog parlamenta. Danas se na tom teritoriju nalazi Demokratska republika Kongo.
Nakon točno 44 godine vladavine, Leopold II je preminuo 17. prosinca 1909. godine, a novi je kralj postao Albert, sin Leopoldovog brata Filipa. Do kraja svoje vladavine Leopold II je bio vrlo nepopularan, a građani su izviždali njegov sprovod.
Kroz cijelo 20. i 21. stoljeće Belgija je uložila mnogo energije i sredstava kako bi provela ‘Veliki zaborav’, proces zbog kojeg mnogi Belgijci danas Leopolda II znaju kao ‘Velikog graditelja’, a muzeji i danas ignoriraju njegove zločine te kolonizatore glorificiraju kao prosvjetitelje i osloboditelje.
Nevjerojatno, ali istinito, o ulozi kralja Leopolda II sve do prije nekoliko godina raspravljalo se i u Demokratskoj republici Kongo. Njihov je ministar kulture 2005. godine u glavnom gradu Kinshasu dao postaviti kip Leopolda II pod objašnjenjem da je vrijeme kolonijalizma bilo vrijeme ‘ekonomskog i društvenog progresa’. U svojem je govoru naglasio da bi ljudi osim negativnih trebali uvidjeti i pozitivne strane Leopolda II.
Samo nekoliko sati nakon postavljanja kip je uklonjen i više nikada nije vraćen.
