Historijski revizionizam pojava je koja traje 25 godina i koristi se neprovjerenim činjenicama i sumnjivim ideološkim interpretacijama prošlosti.
Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih sistema pretvorio se u poligon za revidiranje historije i promoviranje fašističkih i desničarskih ideja i svjetonazora. Naučna konferencija, koja je tim povodom organizovana u Estoniji, pod nazivom Naslijeđe zločina komunističkih režima u Evropi 21. stoljeća iako je imala za cilj da, oko pomenute ideje, na jednom mjestu, okupi sve evropske zemlje doživjela je svojevrstan fijasko, jer je završnu izjavu potpisalo samo osam zemalja. Pored Mađarske, Slovačke, Češke, Poljske, Litve, Latvije i Estonije izjavu su potpisali i predstavnici Hrvatske, što je naišlo na osudu dijela intelektualne javnosti u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije.
Evropski dan sjećanje na žrtve totalitarnih režima nacionalisti i desničari koriste kako bi izvršili reviziju historijske istine i izjednačili zločine fašističkih totalitarizama sa političkim djelovanjem socijalističke Jugoslavije. U tom procesu „izmišljanja“ činjenica najčešće vladavinu Josipa Broza nastoje prikazati kao rigidno staljinističko vrijeme, a Tita predstaviti kao diktatora koji je naređivao izvršenje masovnih zločina.
Koketiranje sa ustaštvom
U daljim prekrajanjima historijske istine nastoje se abolirati fašističke tvorevine, koje su tokom Drugog svjetskog rata djelovale na prostoru Jugoslavije, a posebno je opasno što se nastoje minimizirati zločini Nezavisne Države Hrvatske, kaže historičar iz Zagreba Tvrtko Jakovina.
„Hrvatska 25 godina vodi takvu politiku koja koketira sa ustaštvom i igra na binarne odnose, dakle plus i minus, nema sivih zona, svaka hrvatska država je dobra, a sve drugo je negativno. Dakle, antifašizam je loš zato što je bio protiv ustaške države, koja je bila hrvatska država pa je samim tim bila pozitivan faktor. To vam je Hrvatska kakvu imate sa konzervativnim vladama, a konzervativne vlade su uglavnom na vlasti i to nema nikakve veze sa evropskim vrijednostima. Hrvatska je sada sretna, jer je našla društvo u Poljskoj, jednim dijelom na konzervativnoj platformi, i Mađarskoj i na konzervativnoj i historijskoj platformi. To vam je cijeli komentar: dok imate ovakve trendove u društvu i elite koje ne znaju odgovoriti na pitanja budućnosti onda se bavite prošlošću i bavite se na ovom crno-bijelom nivou“.
“Na gotovo istovjetan način djeluju i revizionisti u Srbiji koji permanentnim traženjem da se rehabilitiraju osobe, koje je socijalistička Jugoslavija osudila kao ratne zločince, nastoje da umanje značaj antifašističke borbe i aboliraju zločince od njihovih nedjela. To je slučaj sa sva tri srpska vojno-politička ‘pokreta’ – četnicima, Nedićevcima i Ljotićevcima”, kaže profesorica iz Beograda Ljubinka Trgovčević – Mitrović.
„Što se tiče situacije u Srbiji ono što se do sada zna to je da se bez obzira na sve pokušaje da su uvek žrtve fašista odnosno nacista prema oslobodilačkim pokretima bile neuporedivo veće, prosto su brojke veće, bez obzira na sve pokušaje raznih grupacija ljudi i pojedinih institucija da navedu koliko je ukupno stradalo ljudi od komunizma. Samo u Srbiji te brojke su neuporedivo manje nego što su žrtve svih ukupnih žrtava srpskog stanovništva od strane Nemaca, od strane Bugara ili od strane četnika ili ustaša. Tako da se ne mogu izjednačavati pokreti koji su se borili za slobodu zemlje i za samostalnost, ma kakva ona bila, sa onim pokretima koji su to podržavali, pre svega one ideje koje se stavljaju u krug nehumanih ideja deleći ljude po rasnoj i nacionalnoj osnovi. Pri tome mislim i na Ljotićevce u Srbiji i na ono što je radio režim Milana Nedića“.
Jugoslavija nije bila totalitaristička zemlja
Ono što je posebno opasno jeste stavljanje znaka jednakosti između društveno-političkog sistema koji je gradio Josip Broz i rigidne totalitarističe vladavine Josifa Staljina. Smatrati socijalističku Jugoslaviju totalitarističkom zemljom sasvim je pogrešno, kaže historičar iz Sarajeva Edin Omerčić.
„Treba, prije svega, razlikovati u Jugoslaviji stanje do 1950. i do tada možemo porediti taj neki titoizam, uslovno rečeno, sa staljinizmom i to i u negativnom kontekstu. Nakon te faze, nakon 1950. ja ne bih nikada nazvao to razdoblje u Jugoslaviji režimom, ali se mogu porediti po kultu vođe i sličnim manifestacijama. Po mome mišljenju, staljinizam se ne može porediti sa socijalističkom Jugoslavijom, jer niti imaju ta dva razdoblja veze jedno sa drugim niti su slični. Nazvati razdoblje socijalističke Jugoslavije, znači razdoblje koje se u nauci smatra od pedesetih do devedesetih totalitarnim režimom, odnosno davati tom razdoblju neke negativne totalitarističke konotacije je sasvim pogrešno. To služi samo za dnevnopolitičke svrhe i stranačke obračune“.
Historijografija je svjesna svih anomalija socijalističke Jugoslavije, pojašnjava Omerčić, koji se čudi zašto se ta pitanja neprekidno potežu kada su i nauci i javnosti poznate devijacije socijalističke Jugoslavije. Problem je što se danas, sistematski i namjerno, iskrivljuju činjenice, a slika zemlje predstavlja redukcionostički i izuzetno negativno.
„Istina je da su ljudi pozivani na informativne razgovore, obavještajna mreža je dobro razvijena, tu su OZNA i UDBA, pa zatim taj rat prema klasnom neprijatelju je nemilosrdan, tu je i Goli otok i niko ozbiljan to ne spori, i o tome se u historiografiji i kod nas i u zemljama regije raspravljalo i pisalo, ali je stvar u tome da je ustavno bilo dozvoljeno vjersko i nacionalno ispoljavanje, a pogotovo ukoliko se ne kosi sa nekim načelima partije. To treba istaknuti, ali oni koji porede staljinizam i socijalističku Jugoslaviju o tome, ili šute ili lažu. Ja bih ovdje postavio pitanje zašto se uopšte uspoređuje SFRJ sa SSSR-om ili SAD-om, zašto ne bi usporedili stanje nekih općih društvenih, privrednih, obrazovnih i ostalih civilizacijskih dostignuća SFRJ sa, recimo, zemljama Skandinavije ili Latinske Amerike. Pa da vidimo kakvo je stanje bilo u Jugoslaviji od 1945. do 1990. i kakvo je to stanje danas. Jugoslavija je krajem osamdesetih bila informatički pismenija i od Austrije i od Italije“.
Lažni narativi
I profesor Jakovina smatra da je sasvim neprimjereno dovoditi u vezu Titovu Jugoslaviju sa SSSR-om posebno negativno ocjenjujući komentare savremenih hrvatskih političara koji sa pozicije krajnje desnice pokušavaju dati validnu i prihvatljivu ocjenu tog historijskog perioda.
„Gledajte, to nije bio demokratski režim, ali ja ne znam razgovaramo li u kategorijama biti ili ne biti, crno ili bijelo to je jedan slika svijeta koja ne postoji u stvarnom životu. Izjednačavanje Titove Jugoslavije i SSSR-a, protiv kojeg se Titova Jugoslavija pobunila ’48. je naprosto blesavo. To vam na žalost nema nikakve veze i nema nikakav utjecaj na nosioce političke moći ako im se kritike ne uklapaju u političku i svjetonazorsku pojednostavljenu priču. To se odnosi na Kolindu Grabar-Kitarović koja je nekoliko puta spomenula da je Jugoslavija bila sa druge strane željezne zavjese, što je subinteligentno, ali to je ponovila nekoliko puta“.
I Edin Omerčić posebno problematičnim smatra dnevnopolitičku interpretaciju prošlosti koja je puko „izmišljanje“ činjenica. Izjednačavanje uloge partizana u Drugom svjetskom ratu sa djelovanjem kolaboratorskih režima ima za cilj da se izvrši ideološko izjednačavanje pa se u realizaciji tog nauma često koristi i neistinama.
„Cilj tog nekog narativa jeste izjednjačavanje. Mislim da treba istaknuti da je partizanski pokret jedini koji nije bio u kolaboraciji sa okupatorom i njegovim vojskama. U tom momentu od 40-tih taj je pokret jedini i ispravni izlaz za BiH kao ideje, koju taj pokret promoviše. Bilo je zločina i odmazdi, ali treba jasno vidjeti na kojim teritorijima, na kojim prostorima SFRJ, odnosno kada u ratu su ti zločini činjeni. Koje su to jedinice, ko sačinjava te jedinice koje su činile zločine i tu ne treba praviti plastičniju sliku, jer je ona napravljena nego je treba prikazati da se jasnije vidi gdje su, kada i ko je pravio zločine. Drugo je kako se danas tumači i stvara slika o partizanskom pokretu. Možemo porediti Sarajevo ’45 i ’92, ili recimo ovu zadnju izjavu mladog aktiviste SDA o mijenjanju imena Titove ulice. Tu postoje dva narativa. Prvi je narativ vezan za ’45 u kojem se kaže da nismo učili da je 16. muslimanska brigada ušla u Sarajevo 6. aprila ’45, da nikada nije isticano da su to muslimani itd., ali ja to uvijek kažem vojno-historijski arhiv u Beogradu, u svojim publikacijama, govori o tome, o „sarajevskoj operaciji“ i ko je i kada oslobodio Sarajevo, tu nema ništa sporno. Drugi narativ je ovaj da je Titova JNA opkolila Sarajevo, granatirala ga, od aprila ’92 do ’95, a prećuti se to metarmofoziranje JNA tokom osmadesetih i uspon Miloševićeva režima“.
Jugoslovenski arhivi
Priča o pokušaju izjednačavanja antifašističkog pokreta sa fašističkim, kvislinškim, režimima koji su djelovali tokom Drugog svjetskog rata nije završena. Zapravo, ona se nalazi u fazi kada dobija sve više pristaša i sve snažnije se probija u javni prostor kao historijski i naučno utemeljena istina – što svakako nije, kažu sagovornici Al Jazeere.
Profesorica Trgovčević – Mitrović smatra da se još dugo neće doći do historijski precizne i svima prihvatljive istine, a svoj stav objašnjava činjenicom da historijski revizionisti i ne žele da se suoče sa stvarnim podacima, jer bi u tom slučaju prostor za manipulacije bio sužen a onda i potpuno ukinut:
„Ovo je društvo plodno tlo za rađenje svih mogućih ideja koje nastaju, između ostalog, nezadovoljstvom režimima i ekonomskim stanjima pa se krivica traži u nekom drugom. Jedino tako mogu da protumačim da posle jedne ideološki usmerene istoriografije se javlja potpuna kontra i moraće proći još neko vreme da se to ustali. Međutim, ono što je jako bitno za izjednačavanje ovih „zločina“ komunista posle završetka Drugog svetskog rata ja bih volela da imamo neke brojke jer posle tog rata ipak nisu goreli arhivi; postoje arhivi i volela bih da imamo neke brojke. Pa da se suočimo sa brojkama, pa da vidimo da li je to tako. A ovo pričanje, te ovoliko je poginulo, te ovoliko nastradalo u raznim suđenjima nakon Drugog svetskog rata, mislim da je potpuno nepouzdano i dok nemamo bar približne podatke ne možemo da govorimo o brojevima.”
