Odbrana Ratka Mladića iznoseći žalbe na presudu kojom je on osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, zločina u drugim bh. gradovima i uzimanja pripadnika UNPROFOR-a za taoce je od Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) zatražila oslobađajuću presudu po svim tačkama optužnice, dok je Tužilaštvo zatražilo da se proglasi krivim i za genocid u još pet opština – Prijedoru, Sanskom Mostu, Foči, Kotor-Varoši i Vlasenici. Balkanska istraživačka mreža u Bosni i Hercegovini (BIRN BiH) donosi pregled najznačajnijih žalbenih navoda Tužilaštva i Odbrane iznesenih 25. i 26. augusta u Haagu.
Branilac Dragan Ivetić i pravna zastupnica Peta-Louise Bagott su se tokom usmenog izlaganja žalbi najviše fokusirali na genocid u Srebrenici, ali i na dijelove presude kojima je Mladić, prema Odbrani, proglašen krivim za “neplanirane i neimenovane incidente” u kojima su izvršeni zločini, kao i na pogrešno prihvatanje činjenica koje su utvrđene u drugim postupcima pred Haškim tribunalom.
Odbrana je insistirala na tome da je operacija “Krivaja 95” bila legitimna vojna operacija, da je veliki broj Bošnjaka stradao u legitimnim napadima na kolonu kroz šumu, kao i da Mladić nije znao za bilo kakav plan ubistava vojno sposobnih muškaraca.
Ivetić je ocijenio da je od ključnog značaja to što plan genocida nije postojao u noći 11. na 12. juli 1995. godine.
Govoreći o sastanku u hotelu “Fontana” u Bratuncu, kada je Mladić snimljen kako govori predstavnicima Bošnjaka da mogu “nestati ili opstati”, Ivetić je naveo da taj snimak ne pokazuje Mladićevu prijetnju Bošnjacima, s obzirom da su predstavnicima date “različite opcije”.
“Nije postojao progon bosanskih Muslimana, niti je postojao neki zajednički cilj srpskih snaga”, rekao je Ivetić.
Osvrćući se na Mladićev govor u Potočarima, on je rekao da govor nije bio kriminalne prirode, kao i da je zarobljenima Mladić kazao da će “dobiti hranu i biti razmijenjeni”. Prema Odbrani, njegova naređenja podređenima su bila da se zatvorenici moraju zaštiti za vrijeme transporta i da im se mora pružiti medicinska pomoć i voda. Ivetić je naveo da je Mladić kasnije bio u Beogradu na tajnom mirovnom sastanku i da nije mogao imati efektivnu kontrolu.
“Mi priznajemo da su ubistva u Srebrenici van borbe za svaku osudu, ali ona nemaju nikakve veze sa Mladićem. Vijeće se oslonilo na presuđene činjenice da su svi bili civili. Kako su to uradili, Vijeće je zapostavilo sopstvene konstatacije o naoružanim elementima kolone muškaraca. Vijeće nije uspjelo da utvrdi broj žrtava i u kojoj vezi su bili sa zločinima”, kazao je Ivetić.
Osporavanje kredibiliteta Momira Nikolića i alibi za Mladića
Odbrana je osporavala kredibilitet svjedoka Momira Nikolića, osuđenog na 20 godina zatvora nakon priznanja krivnje, a kojeg su opisivali kao čovjeka čije su ruke “potpuno krvave” i koji se pojavljuje “svugdje gdje se dešavaju ubistva”.
“Ako se Mladić kao komandant Glavnog štaba VRS-a implicitno složio da znatno doprinese genocidu, zašto bi onda oficiri bezbjednosti kao Popović, oni koji imaju veze sa Nikolićem, bili zaduženi da traže dobrovoljce za ubistva, dok su sami oficiri koji su bili potčinjeni Mladiću odbili takve zahtjeve”, naveo je Ivetić.
Vujadin Popović je zbog genocida u Srebrenici osuđen na doživotni zatvor.
Prvostepeno vijeće je, prema Odbrani, pogriješilo što je prihvatilo činjenice utvrđene u drugim postupcima u Haagu, koje su se odnosile na Mladićeve podređene. Odbrana je stava da se od Tužilaštva trebalo zahtijevati da iznese dokaze na ove okolnosti, čime je došlo do kršenja prava na Odbranu.
Kao primjer presuđenih činjenica, advokatica Bagott se osvrnula na granatiranje Sarajeva, navodeći da je Vijeće prihvatilo teze Tužilaštva da je Mladić znatno doprinio ostvarenju udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) koristeći snage Vojske Republike Srpske (VRS).
“Tu konkretno je obuhvaćen Sarajevsko-romanijski korpus (SRK) za koje je Tužilaštvo reklo da je sprovodilo naređenje Mladića, na način da su terorizirali sarajevske civile. Pretresno vijeće je formalno primilo k znanju tu činjenicu bez prihvatanja dokaza Tužilaštva koji bi mogli utvrditi odgovornost Sarajevsko-romanijskog korpusa”, kazala je Bagott.
Odbrana je skrenula pažnju na vremenski i geografski opseg, ističući kako Mladić nije bio tada u BiH niti u komandnoj strukturi VRS-a, kao i da je kasnije pokušao da iskorijeni postojanje paravojnih grupa, ali i da je to Prvostepeno vijeće ignorisalo.
U žalbi je navedeno i da Mladić nije imao kontrolu nad policijom i da nema veze sa strateškim ciljevima srpskog naroda koje je usvojila Narodna skupština Republike Srpske.
“Ratko Mladić nije heroj, on je ratni zločinac”
“Ratko Mladić nije heroj, on je ratni zločinac. Upotrijebio je svoju vojnu moć da bi namjerno ciljao civilno stanovništvo i da bi razorio živote i civilne zajednice”, riječi su kojima je tužiteljica Laura Baig počela odgovor na žalbu Odbrane.
Tužilaštvo smatra da je Prvostepeno vijeće opravdano zaključilo da je postojao sistematski progon Bošnjaka i Hrvata sa teritorija nad kojim su srpske snage polagale pravo, podsjetivši na hapšenja, odvođenje u logore, progon i nezamislivo nasilje, te druga dešavanja u Prijedoru.
Osvrćući se na žalbeni osnov Odbrane za Srebrenicu, ona je rekla kako je u julu 1995. Mladić koristio snage bosanskih Srba pod njegovom komandom da na silu premjesti na hiljade bosanskih žena, djece i staraca i da strijelja na hiljade Muslimana.
Mladić se, prema Tužilaštvu, jeste sastajao sa zvaničnicima UN-a tri puta u hotelu “Fontana” i treba imati na umu da su njegove snage u tom trenutku napadale snage UN-a i njihove baze, pritvarale pripadnike holandskog bataljona, kao i da je Mladić prijetio da će ih “pobiti ako se nastave NATO napadi”.
“UZP ne zahtijeva da postoji sastanak i izričiti dogovor. To jutro 12. jula zajednički cilj je upućivao na plan da se ubiju muškarci. Do jutra 12. jula svi relevantni vojni i policijski rukovodioci pripremali su se za pogubljenja. Momir Nikolić i učesnici UZP-a razgovarali su o tome gdje da muškarci budu pogubljeni”, rekla je Baig.
Obrazlažući svoju žalbu, Tužilaštvo je istaklo da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je zaključilo da dijelovi ciljne grupe u opštinama Prijedor, Sanski Most, Kotor-Varoš, Foča i Vlasenica nisu bili dovoljno značajni da bi se označili kao genocid.
“Kada je Vijeće ocjenjivalo namjeru za genocid kod lokalnih počinilaca, ono je ispravno ocjenjivalo okolnosti i zaključilo da su lokalni počinioci imali namjeru da dijelom unište bosanske Muslimane. A kod Mladića i drugih vođa UZP-a je Vijeće zaključilo da taj kriterij mora biti drugačiji i da dokazi nisu bili dovoljni da se dokaže namjera”, pojasnila je Baig.
Da je Prvostepeno vijeće, prema Tužilaštvu, primijenilo odgovarajuće pravo, postojao bi jedan jedini mogući zaključak da su Mladić i drugi učesnici u UZP-u imali namjeru da unište zajednicu Muslimana u opštinama iz optužnice, kao i da je ovo prvi put da se nije izrekla osuđujuća presuda zbog kriterijuma “znatnosti”, jer je Vijeće zaključilo da je postojala namjera da se počini genocid, ali da su bili “mali ti dijelovi grupe”.
Prilikom davanja odgovora na žalbu Tužilaštva, Odbrana je navela kako Tužilaštvo samo ponavlja tvrdnju da su opštine imale veliki strateški značaj za Srbe i argumente koji nisu uspjeli na prvostepenom suđenju.
“Raspravno vijeće je zaključilo da taj broj bosanskih Muslimana nije bio veliki i to je razuman zaključak. Vijeće je zaključilo da je Optužba iznijela nedovoljne dokaze koji govore zašto su bosanski Muslimani imali konkretno značenje”, kazala je Bagott.
Prije početka iznošenja žalbi, Mladićevi advokati su rekli da se održavanjem ročišta u uslovima u kojim nemaju kontakt s optuženim, krše prava njihovog klijenta. Ivetić je podsjetio da još jedan branilac i njegov saradnik nisu bili u mogućnosti da prisustvuju žalbenoj sjednici, kao i da Srpska advokatska komora zabranjuje da se ovakve stvari rješavaju putem videokonferencije.
Podsjećao je Ivetić više puta da Mladić nije adekvatnog zdravstvenog stanja da prati postupak i da se radi o kršenju ljudskih prava, dok je sam optuženi tokom svog obraćanja kazao da je živ i zdrav, te da je za njega ova optužnica “pala u vodu”.
Samu žalbenu sjednicu pred MMKS-om su obilježile brojne i dugotrajne pauze, ali i tehnički problemi, posebno ako se ima u vidu da ročištama u oba dana nije mogla prisustvovati javnost i novinari, kao i da je u sudnici bio samo jedan sudija Žalbenog vijeća, dok su predsjedavajuća Prisca Matimba Nyambe i ostale sudije sjednicu pratili videolinkom.
Konačna presuda u ovom predmetu se očekuje u prvoj polovini naredne godine.
