Ideja o podjeli Kosova kao što se i zna, je jedna stara ideja SANU-a (Sprske akademije nauka i umjetnosti), sa Dobricom Ćosićem na čelu, ali ima i drugih srpskih akademika, koji su podržavali i još podržavaju tu ideju. Ali i prije rata, i poslije rata, Srbija je bila ograničena da orijentiše svoje energije na takvu ideju, pošto samim tim, ona bi faktički priznala i da Kosovo nikad nije bila srpska zemlja. Jedini od političara, koji je seriozno mislio i koji je pokušao da tu ideju ispravlja praktički, bio je pokojni srpski premijer Zoran Đinđić.
Neredi na sjevernom Kosovu, od 25. 2011. pa do danas, donijeli su do nove situacije, a kada ovome dodamo još argument da i politički pregovori sa Beogradom (iako proklamirani od kosovske strane kao “tehnički”) traju uprkos napetoj situaciji i neriješenom problemu, stvar se i još više komplicira. To jeste tako zato što rijetko neriješeni problemi i poremećene situacije idu zajedno s bilateralnim razgovorima, pa i dogovorima. Sjever Kosova, dvanaest godina poslije završetka rata, traje da bude jedan “Hinterland” između Kosova i Srbije; tamo se slobodno šetaju ratni zločinci, tuku, protjeruju i ubijaju se nevini ljudi (uglavnom stradaju Albanci, ali i drugi nesrbi), bježe zatvorenici iz zatvora, ulaze srpski i ruski paramilitarci, ne plaća se struja, voda, porez, vlada veliki šverc, granični prijelazi (ne zna se još da li ih možemo zvati granični prijelazi ili “administrativne linije”) se pale; prelazi se alternativnim putevima, ljudi na barikadama mjesecima blokiraju puteve itd., i nikome ništa!
Poslije faktičke podjele na terenu juna 1999-te, kao posljedica ulaska francuskog KFOR-a u Mitrovicu, i pozicioniranja na mostovima grada, tri i po godina kasnije, 25 .11. 2002-te, Administrativnim Uputstvom 2002/25, bivši šef UNMIK-a, Mihail Steiner, oduzeo je i formalne ingerencije Skupštini Opštine Kosovska Mitrovica (u to vrijeme funkcionalna samo u južnom dijelu grada), za sjever grada, i prenio ih na UNMIK, odnosno na zamjenika administratora grada, najavljujući da je grad “ujedinjen”. Da se grad nije ujedinio, to su shvatili prvi prolaznici glavnog mosta grada: kao i prije, bili su pretučeni od strane Srba.
Poslije stupanja na snagu Steinerovog Uputstva, sjeverni dio grada (pa i Kosova, imajući u vidu teritorijalnu povezanost sjeverne Mitrovice sa Zvečanom, Zubinim Potokom i Leposavićem), nije imao nikakve političke i upravne povezanosti sa Opštinom grada. Na sjeveru je djelovalo “Srpsko Nacionalno Vijeće”, pod direktnim direkcijama Beograda, odnosno bivšeg “Koordinicionog centra” na čelu sa Sandrom Ivićem, a sada pod direkcijama srbijanskog “Ministarstva za Kosovo i Metohiju”, na čelu sa Oliverom Ivanovićem (ne zaboravljajući ovdje i jaku influenciju “ljudi svih tendencija”, kako ih imenuje Bernard Kušner u svojoj knjizi “Ratnici mira”, na čelu sa Milanom Ivanovićem, Markom Jakšićem, i “ljudi iz Kolašina”). Pristup međunarodne zajednice, počevši prvo s KFOR-om i UNMIK-om, a sada s EULEX-om, nije dao, odnosno ne daje ni danas nikakav efektivan rezultat za promjenu situacije.
Menadžiranje konflikata, ili rješenje konflikata?
Ali, vratimo se na temu. Bivši visoki predstavnik Evropske Unije, Havier Solana, 2006.godine je nastupio sa idejom “menadžiranja konflikata”, kao pristupom nove politike Evropske Unije prema neriješenim konfliktima na teritoriji Evrope. Ta politika pruža pristup Evropske Unije, odnosno njenih misija (kao što je danas na Kosovu EULEX), na menadžiranje potencijalnih konflikata, ili prezencijom na terenu, ili posredovanjem za zajedničke dogovore. Ovaj pristup Solane došao je u isto vrijeme, kada je norveški diplomat Kai Aide (imenovan na pisanje raporta u vezi sa “Standardima prije statusa”), rekomandirao početak pregovora za sljedeći status Kosova, i dok su u Beču, i počeli pregovori za status Kosova, između Prištine i Beograda. Pristup Solane, imanento je dokazao da u interesu evopske politike, nisu ideje rješenja potencijalnih konflikata, ili posredovanje u tom smislu, već ideje trajnosti konflikata, i eksperimentiranje tim problemima. Neriješenost kosovskog pitanja i dan danas, imajući u vidu blokadu u Vijeću sigurnosti i nebulozu i nejedinstveni stav Europske Unije, pokazuje da je Aide na vrijeme obavijestio: Kosovo neće dobiti konačan status, nego samo privremeni status. Djelimična implementacija Ahtisarijevog Plana, tajvan-pozicija u priznanju nezaviznosti, totalan neuspijeh EULEX-a prema anarhiji na Sjeveru (budući da je “neutralan” prema statusu Kosova), potvrđuju najbolje ovaj argument.
Pregovori između dvije države?
Kada se vratimo sadašnjih pregovora sa Beogradom, vidimo jasno da i ti mali rezultati koji proizilaze iz ovih pregovora/dogovora, povezuju Kosovo u inherenciju sa Srbijom. Ali najprije, da potenciramo da su sami razgovori organizovani kao što se zna, sa ciljem dati “karamelu” Srbiji, respektivno dati joj status kandidata za članstvo u EU. Ali kakva je suština postignutih dogovora do sada?
Dogovor za “slobodno kretanje”, dok Srbija nije priznala nezavisnost Kosova, faktički se može definirati kao dogovor za slobodno kretanje unutar samo jedne nezavisne države (Srbije), uključujući u nju i Kosovo. Dogovor za “civilne registracije” također, ne u svim slučajevima, se može interpretirati kao dogovor između dvije nezavisne i međusobno priznate drave. Zato što je takav dogovor moguć i unutar jedne federacije/konfederacije, respektivno između dvije, tri (ili i više) jedinica koje kohabitiraju unutar te federacije ili konfederacije. Ista stvar i u vezi s dogovorom o diplomama. Diplome Pristinskog univerziteta i Beogradskog univerziteta u bivšoj Jugoslaviji, su bile priznate međusobno, ali Kosovo nije bilo država.
I zadnji dogovor, o kome tri strane daju svoje tri verzije: “dogovor o prelaze” (predstavnik EU-a)/”administrativne linije” (Borko Stefanović/sprska strana), ili “dogovor o graničnim prijelazima” (Edita Tahiri/kosovka strana). Stvar je faktički nebulozna, prvo zato što Srbija nije priznala nezavisnost Kosova, drugo zato što su carinici EULEX-a (neutralni prema statusu) predviđeni da budu na “granicama”. Zato što na “granicama”, kako je rečeno, neće biti zastava i drugih simbola države Kosova. Problem je gori i od dogovora dvije federativne/konfederativne jedinice, pošto u našem slučaju, se ne zna status/odnos/pozicija Kosova prema Srbiji. Ni za sada, ni kakav će biti na budućnosti.
Podjela?
Ideja o podjeli Kosova kao što se i zna, je jedna stara ideja SANU-a (Sprske akademije nauka i umjetnosti), sa Dobricom Ćosićem na čelu, ali ima i drugih srpskih akademika, koji su podržavali i još podržavaju tu ideju. Ali i prije rata, i poslije rata, Srbija je bila ograničena da orijentiše svoje energije na takvu ideju, pošto samim tim, ona bi faktički priznala i da Kosovo nikad nije bila srpska zemlja. Jedini od političara, koji je seriozno mislio i koji je pokušao da tu ideju ispravlja praktički, bio je pokojni srpski premijer Zoran Đinđić.
Ubistvom Đinđića, ideje podjele je pala, i pošto SAD i EU, nisu htjele novi konflikt (bile su orijentisane ka Afganistanu i Iraku), i pošto se Srbija više orijentisala na jačanje enklava ne samo na Sjeveru, već i na druge dijelove Kosova (tako nešto izgleda mapa akademika Dušana Batakovića, koji umjesto podjele, podržava enklavizaciju).
S druge strane, kosovski političari, lagali su evo već dvanaest godina, svoj narod da će se Sjever integrisati, da će se stanovništvo vratiti svojim domovima, da će se i Srbi integrisati, itd., ali istovremeno su nastupili i sa idejom zamjene teritorija, konkretno između Sjevernog Kosova i Preševke doline. Nisu bili sposobni da shvate, da Srbija ne želi dogovor 50/50 s Kosovom, nego želi da uzme/odvoji toliko koliko može od teritorije Kosova. Nisu ni shvatili da nema reciprociteta između Sjevera Kosova, i Preševske doline, zato što i Sjever i Dolina, su pod kontrolom Beograda, i da je Dolina strateški koridor Srbije prema Makedoniji do Soluna. Što se tiče Međunarodne zajednice, ona ponavlja da neće biti podjele potencirajući tri stava Kontakt grupe novembra 2005-te: 1. Nema povratka na situaciji prije 99-te, 2. Nema ujedinjenja Kosova s nekom državom, i 3. Nema podjele Kosova.
Uprkos ovog ponovljenog stava, ideje podjele Kosova su bile prisutne i kod stranih do zadnjih dana, bez konkretne influencije. Američki kongresmen, Dana Rohrbacher, rekao je već nekoliko puta da je najbolje rješenje podjela Kosova, isto tako je iznenadio sličnom idejom i bivši Koordinator pakta stabilnosti za Jugoistočnu Evropu, Erhard Busek. Ideja podjele je bila prisutna i blizu kabineta Baraka Obame, zahvaljujući uticaju srpskog lobija. Međutim, ideja o podjeli servirana kamuflirano kao “specijalni status za Sjever”, ili “Ahtisari plus”, tek sada je počela da bude prisutna kod konkretnih i između uticajnih aktera. Jedan od njih je ministar vanjskih poslova Švedske, Karl Bildt, koji je prije par dana predložio “strukturalni i politički dijalog za Sjever Kosova”. Taj prijedlog na samom kraju bio je jedan unilateralan prijedlog, i odbačen je od strane Prištine, no to što je vidljivo, je trajni nebulozni stav EU-a prema problemu, i nejedinstveni stavovi članova.
Dok se Njemačka i Engleska zalažu za implementaciju Ahtisarijevog plana u potpunosti, Francuska se otvoreno deklariše da će podržati zahtijev Srbije za status kandidata za članstvo. No rizičnost podjele ostat će uvijek velika, ako se konačno ne prekine djelovanje paralelnih struktura na Sjeveru, ako Beograd ustraje da ojača svoj politički i ekonomski uticaj u Sjever, manipulirajući tamošnje Srbe, ako Kosovke državne institucije budu nemoćne da sprovode mir na tom dijelu, ili budu ograničene od strane QUINTA. Podjela na drugoj strani, mogla bi uticati na posljedice i kreirati domino efekat/presedan u regionu, konkretno u Makedoniji i u Bosni. Ni nametnutno rješenje, nekim „Drugim Dejtonom“/međunarodnom konferencijom, vjerovatno ne bi doprinijelo olakšanju tenzije na tom dijelu, niti pomirenju situacije. Jedino rješenje, mora se implementirati u skladu s Ahtisarijevim planom.
Kuda vodi model “Dvije Njemačke”?
Model “Dvije Njemačke” za buduće odnose Kosova i Srbije, predložen je po prvi put od strane, bivšeg predstavnika EU-a u “pregovaračkoj trojci” Volfganga Ishingera, koji je istakao da Kosovo i Srbija mogu koegzistirati /imati odnose između sebe, kao dvije nezavisne, i međunarodno subjektivne države (ali međusobno nepriznate), uzevši u obzir slične odnose dvije Njemačke poslije Drugog svjetskog rata. Model predložen od Ishingera, pripada periodu Detanta/Hladnog rata, i bilo je veoma paradoksalno kako je predstavnik EU-a, mogao predložiti, jedan takav model iz dubine prošlosti. Ali kada se analiziraju i upoređuju prijedlog Ishingera na jednoj strani i sadašnji proces pregovora Prištine s Beogradom, pa i postignuti dogovori do sada na drugoj strani, posve je jasno, da je Ishingerova ideja još na stolu, budući da se postignuti dogovori sa Srbijom razlikuju od drugih bilateralnih dogovora države s komšijama (Crna Gora, Makedonija, Albanijom itd.), i budući da je Kosovo spremno da se samo sa Srbijom dogovori oko specijalnih stvari. Da su dogovori sa Srbijom specijalni i različiti od dogovora s drugim državama, potvrđuje i argument da se ovi dogovori održavaju u skladu s Rezolucijom 1244! Ono što daje povoda za veću zabrinutost je stav Kosova da ne traži bilo kakvu satisfakciju od Srbije za ovaj “specijalan odnos” s njom (na primjer moguća neutralnost Rusije u Savjetu bezbjednosti). Ako se stvari ne promijene, “specijalan odnos”, će implicirati na ostatak Kosova, u federalnu ili konfederalnu povezanost sa Srbijom. Vrijeme će pokazati najbolje!
Izvor: bosnjaci.net
