Od Drugog svjetskog rata, do Vijetnama i Sirije, droge su bile sastavni dio sukoba kao bombe i meci.
Adolf Hitler je bio narkoman a narkotici koje su koristili nacisti daje novo značenje terminu „rat protiv droga“. Ali oni nisu bili jedini. Posljednje studije otkrile su da su droge sastavni dio konflikata kao i meci – i često definiraju ratove i nisu samo sporadični događaji na njegovim marginama.
U svojoj knjizi Blitzed, njemački autor Noramn Ohler opisuje kako se Treći Rajh širio drogama, uključujući kokain, heroin i kristalni met, kojeg su koristili svi, od vojnika do domaćica i radnika u fabrici.
Originalno objavljena na njemačkom kao Der totale Rausch, knjiga daje detalje historije upotrebe droga Adolfa Hitlera i njegovih pristalica i objavljuje prethodno neobjavljena arhivska otkrića o doktoru Theodoru Morellu koji je prepisivao droge njemačkim liderima kao i italijanskom diktatoru Benitu Mussoliniju.
„Hitler je bio firer i u uzimanju droga. Ima smisla, s obzirom na njegovu ekstremnu ličnost“, navodi Ohler iz svog doma u Berlinu.
Nakon što je njegova knjiga objavljena u Njemačkoj prošle godine, u članku u Frankfurter Allgemeineu postavljeno je pitanje: „Da li Hitlerovo ludilo postaje razumljivije kada ga gledamo kao narkomana?“
„Da i ne“, odgovara Ohler.
Hitler, čije je psihičko i fizičko zdravlje bilo izvor spekulacija, dnevno je uzimao „čudesnu drogu“ Eukodol, koja ljude dovodi u stanje euforije i često ih čini nesposobnim da donosu ispravne odluke, te kokain koji je počeo redovno koristiti od 1941. kako bi se borio sa bolestima, uključujući hronične stomačne grčeve, visoki pritisak i pucanje ušnog bubnjića.
„Ali svi znamo da je radio dosta upitnih stvari prije toga, stoga ne možete kriviti droge za sve. One su sigurno imale ulogu“, kaže Ohler.
U svojoj knjizi, Ohler daje detalje kako su pri kraju rata „medikamenti držali vrhovnog komandanta stabilnim u njegovim iluzijama“.
„Svijet je mogao propasti pored njega, a njegove akcije koštale su milione ljudi života, ali je firer osjećao opravdanje kada bi postigao svoju vještačku euforiju“, napisao je.
Ali ko visoko leti nisko pada, te kada su nestale zalihe na kraju rata, Hitler je doživio, između ostalog, nekoliko padova serotonina i dopamina, paranoju, psihoze, propadanje zuba, ekstremno drhtanje, prestanak rada bubrega i halucinacije, kaže Ohler.
Njegovo mentalno i fizičko propadanje tokom posljednjih sedmica u bunkeru koje je bilo sklonište za vrh Nacističke partije, mogu, dodaje Ohler, biti pripisane njegovom skidanju sa Eukodola, prije nego Parkinsonu, kao što se prije vjerovalo.
Drugi svjetski rat
Ironija je naravno bila da dok su nacisti promovirali ideale arijske rase i čistog življenja, oni su bili sve osim čisti.
Tokom Vajmarske republike, droge su bile već dostupne u njemačkoj prijestolnici Berlinu. Ali nakon što su došli na vlast 1933, nacisti su ih zabranili.
Onda, 1937. godine, napravili su drogu Pervitin, baziranu na metamfetaminu, stimulant koji je ljude mogao držati budnim i poboljšati njihove učinke, dok ih je činio da se osjećaju euforičnim. Čak su proizvodili jednu vrstu čokolada, Hildebrand, koja je sadržavala 13 miligrama droge, puno više od normalne pilule od tri grama.
U julu 1940, više od 35 miliona doza Pervitina od tri miligrama poslano je iz fabrike Temmler u Berlinu njemačkoj vojsci i avijaciji tokom invazije na Francusku.
„Vojnici su bili budni danima, marširajući bez prestanka, što se ne bi desilo da nije bilo kristalnog meta, tako da, u ovom slučaju, droge jesu utjecale na historiju“, kaže Ohler.
On pobjedu nacista u Francuskoj pripisuje drogama. „Hitler nije bio spreman za rat, ali nije imao izlaza. Njemačke oružane snage nisu bile jake kao savezničke snage, njihova opremljenost je bila slaba i imale su samo tri miliona vojnika u poređenju sa četiri miliona koje su imali saveznici.“
Međutim, naoružani Pervitinom, Nijemci su napredovali kroz težak teren bez sna između 36 i 50 sati.
Kada je rat bio pri kraju, kada su Nijemci gubili, farmaceut Gerhard Orzechowski napravio je žvakaću gumu sa kokainom kako bi vojnici u ratnim podmornicama ostali budni danima.
Mnogi su doživjeli psihičke slomove uzimajuću drogu dok su bili izolirani u zatvorenom prostoru dugo vremena.
Međutim, kada je fabrika Temmler koja je proizvodila Pervitin i Eukodol bombardovana 1945, to je označilo kraj uzimanja droga kod nacista i Hitlera.
Naravno, nacisti nisu bili jedini koji su uzimali drogu. Piloti savezničkih snaga također su koristili amfetamin da budu budni i fokusirani tokom dugih letova, a Saveznici su imali vlastiti izbor droge – Benzedrine.
Historijske arhive u Ontariju, Kanada, imaju dokumente koji ukazuju da su vojnici uzimali pet do 20 miligrama Benzedrina svakih pet do šest sati, i procjenjuje se da Saveznici koristili 72 miliona tableta amfetamina tokom Drugog svjetskog rata.
Padobranci su ih navodno koristili tokom iskrcavanja na Normandiju, a američki mornari tokom invazije na Tarawu 1943.
Zašto su onda historičari pisali o drogama samo sporadično sve do sada?
„Mislim da puno ljudi ne razumije kako su jake ove droge. To će se sada možda promijeniti. Nisam prva osoba da piše o tome, ali mislim da uspjeh knjige znači da će ubuduće knjige i filmovi kao što je Pad možda morati obratiti više pažnje na to da je Hitler koristio droge.“
Historičar njemačke medicine Peter Steinkamp, koji predaje na Univerzitetu Ulm u Njemačkoj, vjeruje da se to sada mijenja jer je „većina uključenih strana sada mrtva“.
„Kada je Das Boot, njemački film o ratnim podmornicama izašao 1981, opisao je scenu u kojima su kapetani bili potpuno pijani. To je izazvalo bijes kod mnogih ratnih veterana koji su htjeli da budu prikazani kao čisti. Ali sada kada većina ljudi koja se borila u Drugom svjetskom ratu nije više s nama, možemo vidjeti puno više priča o korištenju droga, ne samo u Drugom svjetskom ratu, nego u Iraku i Vijetnamu“, kaže.
Naravno, korištenje droga seže mnogo dalje u prošlost.
Svećenici koji su živjeli 1.200 godina prije nove ere u Peruu davali su svojim sljedbenicima psihoaktivne droge kako bi imali moć nad njima, dok su Rimljani uzgajali opijum, o kojem je car Marko Aurelije bio ovisan.
Vikinški „bersekeri“, koji su imenovani po „medvjeđoj koži“, bili su poznati borci, moguće zbog uzimanja „magičnih gljiva“.
Islandski historičar i pjesnik Snorri Stuluson opisao je da su bili „bijesni kao psi ili vukovi i snažni kao medvjedi ili divlji volovi“.
Knjiga Dr Feelgood: Priča o doktoru koji je utjecao na historiju liječeći i drogirajući poznate ličnosti uključujući predsjednika Kennedyja, Marliyn Monroe i Elvisa Presleyja, koju su napisali Richard Lertzman i William Birnes, navodi da je američki predsjednik John F Kennedy koristio drogu i time zamalo izazvao Treći svjetski rat tokom dvodnevnog samita sa sovjetskim liderom Nikitom Krushcherom 1961.
Vijetnamski rat
U svojoj knjizi Shooting up, poljski autor Lukasz Kamienski opisuje kako je američka vojska davala svojim vojnicima speed, steroide i tablete protiv bolova kako bi im „pomogla da savladaju produžene bitke“ tokom Vijetnamskog rata.
Izvještaj kongresne komisije 1971. otkriva da su između 1966. i 1969. oružane snage koristile 225 miliona tableta.
„Podjela stimulansa u vojsci doprinijela je širenju navika uzimanja droge i ponekad je imala tragične posljedice, zato što je amfetamin, kako su tvrdili brojni veterani, povećao agresiju kao i spremnost. Neki se prisjećaju da kada je efekat speeda nestajao, da su bili toliko osjetljivi da su se osjećali kao da pucaju „u djecu na ulicama“, napisao je Kamienski u novinama The Atlantic u aprilu 2016.
Ovo može objasniti zašto je tako mnogo veterana patilo od postraumatskog stresnog poremećaja.
Nacionala studija o prilagođavanju veterana iz Vijetnama, objavljena 1990, navodi da je 15,2 posto vojnika muškaraca i 8,5 posto vojnika žena, koji su se borili na jugoistoku Azije, patilo od PTSP.
Prema studiji koju je uradio stručni magazin JAMA Psychiatry, 200.000 ljudi još pati od PTSP-a, gotovo 50 godina nakon rat au Vijetnamu.
Jedan od njih je John Danielski. On je bio u marincima i proveo je 13 mjeseci u Vijetnamu između 1968. i 1970. U oktobru je objavio autobiografski vodič nazvan Johnny je došao raspadnut kući: sa PTSP-om.
„Vratio sam se iz Vijetnama 1970, ali još imam PTPS kao mnogi drugi ljudi – nikada ne nestaje. Kada sam bio u Vijetnamu 1968. u džungli, većina momaka koje sam sreo pušila je marihuanu i uzimala opijate. Također smo puno pili speed iz smeđih boca“, kaže u telefonskom razgovoru.
„Vojnici su dobijali stimulanse i razne vrste tableta u Saigonu i Hanoiju, ali tamo gdje smo mi bili – samo smo uzimali speed. Dolazio je u smeđim bocama. Znam da su ljudi ostajali budni danima.“
„Naravno, neki ljudi su radili neke lude stvari tamo. Definitivno je to bilo povezano sa drogama. Speed je bio toliko jak da kada su se momci vraćali iz Vijetnama imali su srčane udare u avionima i umirali. Bili su u takvoj krizi – let je trajao nekih 13 sati a nije bilo droge. Zamislite da se borite u Vijetnamu i onda idete kući i umrete na putu do kuće.“
„Amfetamin ubrzava otkucaje srca i ono eksplodira“, objašnjava.
U članku za The Atlantic, Kamienski je napisao: „Vijetnam je bio poznat kao prvi farmaceutski rat, prozvan je tako zbog nivoa korištenja psihoaktivnih supstanci u vojsci, to nije imalo presedana u američkoj historiji.“
„Kada smo se vratili nismo imali podršku. Svi su nas mrzili. Ljudi su nas optuživali da smo ubice beba. Nije bilo savjetovanja o ovisnosti. Zato se toliko ljudi ubilo kada su se vratili. Više od 70.000 veterana se ubilo otkako su se vratili iz Vijetnama, 58.000 je poginulo u ratu. Za njih nema memorijalnih zidova“, kaže Danielski.
„Da li postoji povezanost između droga i PTSP-a?“, pita se.
„Sigurno, ali za mene je težak dio bio izolacija koju sam osjetio kada sam se vratio. Nikoga nije bilo briga. Postao sam ovisnik o heroinu i alkoholu, a na odvikavanje sam otišao 1998. Vojska se sada popravila, ali bivši vojnici koji su služili u Iraku i Afganistanu još se ubijaju – oni čak imaju veću stopu samoubistava.“
Rat u Siriji
Tokom konflikata na Bliskom istoku došlo je do povećanja širenja Captagona, amfetamina koji se navodno koristi u sirijskom ratu. Prošlog novembra, turske vlasti oduzele su jedanaest miliona tableta na tursko-sirijskoj granici, dok je u aprilu u Kuvajtu oduzeto 1,5 miliona. U dokumentarcu BBC-a nazvanom Sirijski rat drogama iz septembra 2015, jedan ovisnik navodi: „Više nisam imao straha kada sam uzeo Captagon. Ne možete spavati ili zatvoriti oči, zaboravite na to.
Ramzi Haddad je libanski psihijatar i suosnivač centra za ovisnike Skoun. Objašnjava da je Captagon, „koji se pravi u Siriji“, bio prisutan „dugo vremena – više od 40 godina.“
„Vidio sam koji efekat imaju droge na ljude. Sada postaje sve popularnija u izbjegličkim kampovima sa sirijskim izbjeglicama. Ljudi je mogu kupiti od dilera za nekoliko dolara, tako da je dosta jeftinija od kokaina ili ekstazija“, kaže Haddad.
„U kratkom periodu ljude čini euforičnima i bez straha te manje spavaju – idealno za ratne borbe, ali u dugoročnom periodu donosi psihoze, paranoje i kardiovaskularne probleme.“
Calvin James, Irac koji je bio medicinski radnik u Siriji za kurdski Crveni polumjesec, kaže da, iako se nije susretao sa drogama, čuo je priče da je popularna među borcima Islamske države Irak i Levant.
„Možete reći po ponašanju ljudi. Jednom prilikom naišli smo na člana ISIL-a koji je bio teško ranjen. Nije to ni primjetio i pitao me da mu dam vode, bio je u ekstremnoj psihozi. Drugi čovjek se pokušao raznijeti, ali nije mu uspjelo i preživio je. Opet, izgledalo je kao da ne primjećuje bol“, kaže James.
Gerry Hickey, psihoterapeut i savjetnik za ovisnosti u Irskoj, nije iznenađen takvim ponašanjima.
„Iluzija je dio ponašanja i opijati izazivaju ovisnost jer ljudi se osjećaju smireno i daje im lažni osjećaj sigurnosti. Tako da je to idealno za vojnike, kapetane i danas za teroriste“, kaže.
„Vlade su voljele anestezirati svoje vojske tokom rata kako bi posao ubijanja ljudi bio lakši, dok su oni uzimali droge kako bi zadržali svoju narcisoidnost, megalomaniju i iluziju.“
„Ne bi me iznenadilo da su bombaši samoubice nadrogirani“, dodaje.
„Kada govorimo o drogama, ljudi ne samo da gube razum nakon nekog vremena, nego se njihovo fizičko zdravlje pogoršava nakon dugoročnog uzimanja, pogotovo kada ovisnici dođu u 40-te.“
Ako Hitler nije imao droge tokom posljednjih sedmica rata, ne bi bilo neobično da se trese, objašnjava.
„Kada ljudi prestanu uzimati drogu budu u velikom šoku i često umru. Tada moraju da imaju druge medikamente. Potrebne su tri sedmice da se prilagode.“
