Šta bi podrška Rusije Basharu al-Assadu koštala Vladimira Putina?
Svijet je prošle sedmice svjedočio još jednom hemijskom napadu u Siriji. Nakon užasavajućih snimaka iz Khan Sheikhouna, na kojima se djeca guše usljed djelovanja nervnog plina sarina i na kojima rodbina plače nad gomilom beživotnih tijela, Rusija je bila prisiljena reagirati.
No, dok je Washington iskoristio ovaj napad kao izgovor za raketni napad na zračnu bazu režima na jugu Sirije, Moskva je postupila sasvim suprotno: iskoristila je napad kao izgovor za još izgovora. A izgovor je smišljen brzo: iz Ministarstva odbrane izjavili su da se nije desio hemijski napad, već da je raketa pogodila “terorističko” skladište hemijskog oružja, što je dovelo do oslobađanja otrovnog plina.
Mnogim ruskim novinarima ovo objašnjenje zazvučalo je poznato. Godine 1999, tokom druge “protivterorističke operacije” (one koja je dovela Vladimira Putina na mjesto predsjednika), ruska raketa pogodila je centralnu tržnicu u glavnom gradu Čečenije Groznom. Poginulo je između 60 i 140 osoba, a stotine su povrijeđene. Ruske vlasti brzo su izjavile da je eksploziju uzrokovala zaliha oružja koje je pripadalo “teroristima”.
Pijaca i boršč
Osamnaest godina kasnije Kremlj se služi istim izgovorima, ali ovog puta ne da zaštiti sebe već svog saveznika Bashara al-Assada. Ali, kome su ti izgovori namijenjeni? Međunarodna zajednica teško će u njih povjerovati, s obzirom na to koliko su apsurdni: sve i da sirijska opozicija posjeduje zalihe plina sarina ili nekog drugog nervnog plina, zračni napad ne bi mogao osloboditi taj plin.
Dva spoja od kojih se pravi sarin čuvaju se odvojeno i miješaju se neposredno prije upotrebe.
Drugim riječima, bombardiranje zaliha hemijskog oružja s ciljem oslobađanja nervnog plina isto je kao da bacite granatu na pijacu i očekujete da nastane boršč (ruska čorba od cvekle).
Dakle, jasno je da je jedina publika kojoj je ovaj prozirni izgovor namijenjen domaća. Ruske domaćice koje redovno gledaju TV neće otići na Wikipediju da saznaju šta je sarin. U principu, one ne bi ni znale za napad ako im neko ne kaže, ali u vrijeme interneta teže je kontrolirati informacije, pa je stoga bolje imati unaprijed spreman izgovor.
Ali, čak ni nezavisni ruski mediji nisu obratili pažnju na ovaj incident, što je neobično. Dok je u drugim zemljama vijest o hemijskom napadu bila na naslovnicama, u ruskim medijima jedva je spomenuta, a na društvenim mrežama o njoj se gotovo nije ni govorilo.
Opasne reakcije svijeta
Rat u Siriji Ruse ne zanima mnogo, ni one koji podržavaju Putinov režim, a ni one koji mu oponiraju. I dok je invazija na Ukrajinu izazvala masovne antiratne proteste u Moskvi i drugim ruskim gradovima, Kremlj može biti siguran da, bez obzira u kakvim ratnim zločinima u Siriji bude saučesnik, neće biti protesta kod kuće. To, naravno, omogućava Putinu da uradi mnogo.
Ali, šta je s reakcijama iz ostatka svijeta? Na tom se polju Putin može suočiti s veoma lošim posljedicama.
Prije svega, hemijski napad poništava njegov najveći geopolitički uspjeh u posljednjih nekoliko godina: sporazum iz 2013. godine da se uništi hemijsko oružje sirijskog režima. Uspjeh ovog sporazuma pripisan je Putinu i on se, u ovom ili onom obliku, smatra njegovim jamcem. Kad je ovaj sporazum zaključen, republikanci u SAD-u veličali su Putina kao primjer snažnog vođe, a osuđivali slabost Baracka Obame.
Ali, iako je hemijsko oružje sirijskog režima, navodno, uništeno, sarin ubija djecu i cijeli svijet to gleda. Pritom ubija i Putinovu reputaciju utjecajnog svjetskog lidera, koji je u stanju kontrolirati situaciju u regiji.
Osim toga, hemijski napad stavlja tačku na saradnju između Putina i Donalda Trumpa. Na veliku žalost američke javnosti, njihov se medeni mjesec odužio. Sada ne postoji praktičan razlog koji bi opravdao nastavak ovog partnerstva.
Emocionalno i racionalno
Iz Bijele kuće već su izjavili da neće promijeniti svoj stav prema Krimu, a nakon hemijskog napada prekrižili su saradnju s Rusijom u Siriji. Nakon što su američki projektili gađali zračnu bazu Shayrat generalna direktorica TV-mreže Russia Today (i nekadašnja velika pristalica Trumpa) Margarita Simonjan napisala je na Twitteru, komentirajući mogućnost bliske saradnje između SAD-a i Rusije: “Pa, prijatelji moji, postojala je šansa. Ali, ta šansa je kraljevski s…..a.” I u pravu je.
Je li moguće da Putin ne razumije da mu njegova podrška Assadu i saučesništvo u humanitarnoj krizi – prvo u Halepu, a sada u Idlibu – ne dozvoljavaju da se pomiri s međunarodnom zajednicom, što mu je bilo izuzetno potrebno nakon rata u Ukrajini? Naravno, nemoguće je da nije svjestan ovoga.
Ali, mi ne bismo trebali zaboraviti kontekst u kojem Putin posmatra partnerstvo s Assadom. On se sjeća kako je Saddam Hussein, nekada bliski partner, zbačen s vlasti i pogubljen. Sjeća se i užasne smrti još jednog prijatelja diktatora, Muammara Gaddafija.
U svjetskom klubu diktatora sve je manje i manje članova i Putin ne može da ne projicira njihovu sudbinu na sebe. U ovom kontekstu njegovo prijateljstvo s Assadom nema toliko racionalno opravdanje koliko ima emocionalno.
Na koncu, već je prekasno. Kao što izreka kaže: “Izdaja u pravo vrijeme nije izdaja već prevencija.” U slučaju Husseina i Gaddafija ovo bi imalo smisla, ali u Assadovom slučaju “u pravo vrijeme” bilo bi u 2014. godini, kada se Assad mogao jednostavno ne kandidirati na izborima, što je Moskva mogla zahtijevati. Sada je toliko krvi proliveno da Assad ne može odstupiti i Putinovo ukidanje podrške protumačilo bi se i u domovini i na međunarodnom nivou kao znak slabosti.
Džudo, a ne šah
U šahu se ovakva situacija naziva cugcvang – kada svaki potez samo pogoršava situaciju. Šta god Putin odluči uraditi – da nastavi podržavati Assada ili ga napustiti – to će imati ozbiljne posljedice po njegov ugled.
Ali, Putin ne igra šah, on je džudist. A u džudu se protivnikova snaga mora iskoristiti protiv njega. I, zaista, Putin je osvajao poene svaki put kad je bio pod pritiskom. Bijes i sankcije Zapada iskoristio je da mobilizira svoje birače uprkos “stranoj prijetnji”. Iskoristio je terorističke napade u Rusiji da okupi državne službenike na centralnim trgovima i pokaže “nacionalno jedinstvo uprkos terorizmu”.
Pitanje koje ostaje jest: može li međunarodna zajednica reagirati na ratne zločine u Siriji na način koji Putin ne može iskoristiti da ojača svoju vlast?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
