Tokom zime su sami, a ljeti navrati i poneki komšija, ali samo preko vikenda. Puno bi bilo lakše da barem imaju struju, ali to je zasad još uvijek neizvjesno. Nadu im je ulila prošlogodišnja posjeta ministrice za ljudska prava i izbjeglice BiH Semihe Borovac, koja je tada rekla da je ugovor potpisan i da će radovi na sprovođenju struje i do njihove kuće biti uskoro započeti i završeni.
Kažu, ministrica ih je posjetila odmah nakon potpisivanja sporazuma s načelnicima osam općina iz jugoistočne Bosne o elektrifikaciji povratničkih mjesta. No, ovaj bračni par i dalje čeka i nada se.
Hasan je srčani bolesnik i nije u stanju da radi kao što je nekada mogao. Bave se poljoprivredom i imaju kravu. Nemaju nikakvih drugih primanja.
Sve na imanju rade ručno
Selo Karovići nalazi se na nadmorskoj visini od oko 1.000 metara. Uski makadamski put sprečava i one koji vole taj planinski, seoski zrak da navraćaju u ovo selo.
U razgovoru za Anadoliju, Hasan se prisjetio da su 2002. godine dobili materijal za obnovu kuće u koju su se uselili 2005. godine. Međutim, još nisu dobili struju.
“Dolazila je ministrica Borovac i obećala je struju. Urađen je projekat. Obećali su da će uskoro praviti i da ćemo dobiti struju, pa vidjet ćemo”, ispričao je Hasan.
Hedija i Hasan su dobili kravu, kako kažu, od jednog dobrog čovjeka iz Goražda. Međutim, sve što rade moraju da rade ručno, bez mašina.
“Djeca najviše pomažu. Nemam penziju… Međutim, nemam se šta kajati što sam se vratio. Godine prolaze, meni je 65 godina, kasno je da ja idem negdje drugo. Valjda će biti i ta struja kad su obećali. Teško je bez nje živjeti. Ljeti kupiš nešto mesa i moraš pojesti odmah, jer ne može stajati”, ispričao je Hasan.
Put do sela je u jako lošem stanju, a takav je već više od deceniju, kako se porodica Bekto vratila na svoje.
“Mogao je put biti i malo širi i bolji, ali se nema uslova za to. I mi smo dosta popravljali ovaj put, što se moglo, ali dalje se ne može. Manja auta nekako i mogu doći, ali veća i sa teretom, teško”, ispričao je Hasan.
Tokom ljeta bude onih koji dođu preko vikenda u selo. Uglavnom navrate da obrade zemlju i potom odlaze. Tokom zime Hedija i Hasan su sami u selu.
“Zimi svako ode. Prije je narod živio ovdje, nisu nigdje išli iz sela. Djeca su išla u školu. Bio je i autobus dole malo dalje, koji je saobraćao četiri puta dnevno. U selu je bilo oko 30 kuća, a sada nema nikoga. Nemaš ni uslova. Nemaš ni prodavnicu prije Ustiprače”, kazao je Hasan.
Hediji, koja zna ostati i sama u kući kada Hasan ide na kontrole, s obzirom da je operisao srce, najteže je što nema nikoga sa kim bi mogla da razgovara.
Najbliži komšija na četiri kilometra
“Rođena sam u ovom selu, udala sam se. Meni je ovdje najljepše i najdraže da živim. Kada smo izbjegli bila sam i u Goraždu i svugdje, ali nigdje mi nije kao ovdje. Ovdje mi je najljepše”, kazala je Hedija.
Podsjetila je da su se vratili čim je kuća napravljena.
“Zimi je teško, a ima i životinja, medvjeda, vukova. Zimi ne smiješ nigdje maknut. Prođu ispred vrata, i medo prođe”, ispričala je Hedija.
Dodala je kako životinja “mora biti kada nema naroda” i kad im je najbliži komšija udaljen oko četiri kilometra.
“On drži koze, a i do njega je jako loš put. Međutim, ljeti ima ovih koji su malo bliže, ali oni dolaze samo da rade, pa se nema vremena za priču”, kazala je Hedija.
Nekada su pokušavali sprovesti struju i preko vode, ali bezuspješno. Zasad, ovaj bračni par noći provodi uz svjetlost svijeće.
