Dvadeset godina nakon što su Ujedinjene nacije osnovale međunarodni krivični sud u Haagu koji je omogućio ozbiljnije procesuiranje ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji, on se našao na meti kritika zbog posljednjih oslobađajućih presuda.
Pravnici, žrtve i historičari se slažu da mnogobrojni zločini počinjeni na Balkanu ne bi bili ozbiljnije procesuirani da prije 20 godina u Haagu nije osnovan Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY).
Istovremeno, međutim, ističu da Tribunal ne samo da nije uspio doprinijeti pomirenju naroda nego je svojim odlukama povećavao napetosti, kao što se vidi iz ljutitih reakcija na oslobađanje bivših visokih zvaničnika Državne bezbjednosti (DB) Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića.
U Haagu je optužena 161 osoba, 69 ih je osuđeno, prikupljeno je na milione dokumenata, saslušano 4.500 svjedoka, uspostavljeni su standardi koje do tada nije poznavalo međunarodno humanitarno pravo.
Pravnik iz Zagreba Anto Nobilo ističe da najpozitivnija stvar koju je uradio Haški tribunal jeste činjenica da je optužio, odnosno osudio osobe “koje nacionalni sudovi ili tužilaštva nikad ne bi ni optužili ni osudili”.
“Te osobe, da nisu uhapšene i sprovedene u Haag, vjerovatno bi bile velika prijetnja za demokratizaciju samih država i te države bi bile taoci još puno godina i procesi razvoja tranzicije prema, recimo, Evropskoj uniji bi bili dramatično usporeni”, tvrdi Nobilo.
S njim se slaže advokatica iz Sarajeva Edina Rešidović, koja je bila uključena u više predmeta pred međunarodnim sudom.
“Sigurno, da nije bilo Haškog tribunala, niti u ovom obimu niti na ovom nivou ne bi još uvijek bili procesuirani oni koji su izvršili ratne zločine”, ističe Rešidović.
Uz omogućavanje ozbiljnijeg i sistematičnog procesuiranja ratnih zločina, Tribunal je omogućio prikupljanje građe o ratu, koja predstavlja pravi izvor za proučavanje ratnih događaja na području Jugoslavije devedesetih godina, posebno s obzirom da je tu sabrana dokumentacija svih zaraćenih strana.
Historičar iz Beograda Bojan Dimitrijević tvrdi da će se građa iz Haaga “prije ili kasnije koristiti za proučavanje uzroka rata na području bivše Jugoslavije”.
“Sudske presude su bile i ostat će vjerovatno predmet sporenja”, tvrdi Dimitrijević.
Stalne kritike na rad
Od početka svog rada, Haški tribunal trpio je žestoke kritike. Nezadovoljstvo njegovim radom izražavano je na svim stranama.
Hapšenja i presude izazivale su radost na jednoj strani, a na drugoj žalost. Negodovalo se da Tribunal sudi samo Srbima, da koristi dvostruke aršine, da je poštedio vrh Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpske intelektualce, te da radi pod uticajem politike zapadnih zemalja.
“Meni se čini da je Tužilaštvo krenulo za američkim procjenama gdje se govori da je srpska strana odgovorna za 70 posto zločina, hrvatska za 20 posto, a bošnjačka za 10 posto zločina koji su se desili. I tu su negdje i proporcije tih optužnica”, kaže Nobilo.
Ipak, najveća kritika Tribunalu jeste njegova potpuna nemogućnost da doprinese pomirenju, kao ni da približi stavove naroda o ratnim događajima. Stručnjaci smatraju da je razlog tome što se Tribunal i geografski i jezički udaljio od regiona.
Tribunal bi imao dosta veći uticaj u javnosti da je bio smješten u regionu, te da mu je službeni jezik bio hrvatski / srpski / bosanski, tvrdi advokat Nobilo.
“Da je Haški tribunal radio i sudio na tlu bivše Jugoslavije, zasigurno bi bio bolje praćen, zasigurno bi bila lakša komunikacija prema stanovništvu i zasigurno bi istina koja se tamo utvrđivala lakše doprla do običnog čovjeka”, kaže Nobilo.
Žrtve čekaju pravdu kod kuće
Uprkos činjenici da su pred Sud u Haagu izvedeni brojni visokopozicionirani politički i vojni zvaničnici, izvršioci brojnih zločina i dalje izbjegavaju lice pravde. Porodice žrtava čekaju 18 i više godina na sudsku pravdu. Njihova očekivanja sada su okrenuta prema nacionalnim sudovima.
Istrage bez sudskog epiloga traju i dalje o zločinu u Mrkonjić Gradu, gdje je u masovnoj grobnici pronađena 181 žrtva zločina počinjenih nad civilima i zarobljenicima u jesen 1995. godine.
Ljiljana Perić je u ovom napadu izgubila oca, brata i strica.
“Brata i strica sam našla u masovnoj grobnici. Kod brata je bila smrskana glava, najvjerovatnije tupim predmetom, i identifikovali smo ga pomoću otiska prsta, a stric Milorad je bio zapaljen i njegovu identifikaciju smo uradili pomoću otiska zuba”, prisjeća se ona.
Enes Eminić iz Sanskog Mosta kaže da je u ovom gradu tokom rata bilo više od 800 civilnih žrtava. U Haškom tribunalu procesuirani su politički i vojni lideri za zločine na ovom području, ali, kako ističe Eminić, do danas nije odgovarao niko od direktnih izvršilaca. Njegov otac ubijen je sa još 16 muškaraca nakon što je iz kuće odveden u policiju.
Eminić ističe da žrtvama zločina i njihovim porodicama jedina satisfakcija ostaje istina.
“Meni narod nije kriv, nego pojedinci, i te pojedince treba osuditi jer bez presuda na osnovu materijalnih dokaza nema ni pomirenja ni suživota”, kaže Eminić.
On je, zahvaljujući preživjelim svjedocima, saznao ko je odgovoran za odvođenje i smrt njegovog oca. Nije mu jasno zbog čega se ovaj zločin ne procesuira, posebno što je istraga već odavno sprovedena i prikupljeni dokazi.
Odgovor na pitanje kako će pravosuđe u regionu preuzeti zadatak procesuiranja zločina kao što je ubistvo Eminićevog oca i nadovezati se na zaostavštinu Haškog tribunala, dat će vrijeme.
