21.aprila 1992. godine počela je agresija na grad u kojem sam rođen, Bosansku Krupu. Tada je počelo uništavanje grada, počelo je uništavanje ljudskih života, uništavanje moga djetinstva. Nikad neću zaboraviti rat, nikad neću zaboraviti strah koji sam tada osjećao. Nikad neću zaboraviti granate iznad svoje glave, ni gelere u svome selu, miris zemlje u skloništu. Nikad neću halaliti onima koji su ubili moje djetinstvo. Neću halaliti za svaku prolivenu majčinu suzu. Neću halaliti za svaki pogled upućen prema šehitlucima, a gledam ih svaki dan.
Neću vam halaliti što ste mi ubili amidžića Zikriju, dok je izlazio iz rova da iftari.
Neću vam halaliti što ste mi ubili tečića Nevzeta, čijeg šehidskog osmjeha se i danas sjećam.
Neću vam halaliti što ste mi ubili tečića Samira, hrabrog momka koji je golim rukama zmije davio.
Neću vam halaliti što ste mi ubili tetka Jusu, i tako troje djece učinili siročadima.
Neću vam halaliti što moj amidžić Nedžad i danas nosi vaše gelere u vratu.
Neću vam halaliti što je moj tečić Esmir od vašeg metka ostao bez oka.
Neću vam halaliti što moj prijatelj Emsad zbog vašeg metka živi sa pola plastičnih usta.
Neću vam halaliti što ste mi ubili komšije Ibrahima, Muhameda i Ishaka.
Neću vam halaliti što ste ubili hiljade moje braće muslimana, Bošnjaka.
Neću vam halaliti što ste hiljade insana učinili invalidima, siročadima, nestalim i protjeranim.
Neću vam halaliti Srebrenicu, Prijedor, Bratunac, Ključ, Sanski Most, Foču, Vlasenicu, Ahmiće, Biljane…
Haram neka vam bude svaki ispaljeni metek i granata, krvoločni junaci. Haram neka vam bude svaki uzdah i svaka suza roditelja za svojom djecom. Haram neka vam je svaki uzdah i svaka suza siročadi za svojim roditeljima.
Raduje me činjenica da će vam suditi Uzvišeni Alllah, od svih pravedni Najpravediji. On će vas „nagraditi“ za vaša zlodjela, krvoločni junaci. Znajte junaci, ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je pobio cijelo čovječanstvo.
Neću halaliti i neću zaboraviti što ste mi uništili djetinstvo.
