S prvom subotom u oktobru u svijetu počinje mjesec obilježavanja borbe protiv raka dojke.
Dan ružičaste vrpce humanitarna je akcija čiji je glavni cilj upozoriti na važnost ranog otkrivanja raka dojke, jer se 90 posto oboljelih žena može izliječiti ako se bolest otkrije u početnom stadiju.
U svijetu od raka dojke godišnje oboli 1,3 miliona žena, a umre ih 458 hiljada, piše Wikipedija. Isti izvor dalje navodi da se u evropskim zemljama svake dvije minute otkrije jedan slučaj raka dojke, dok svakih šest minuta zbog te bolesti umre jedna žena. Smatra se da će od raka dojke oboljeti jedna od deset žena. Preventivno djelovati i odlaziti na redovne preglede je ono što bi trebala postati obaveza svake žene, bila ona u rizičnoj skupini ili ne. Kao društveno odgovoran magazin, ovaj broj odlučili smo posvetiti ženama koje se bore s ovom bolešću, ali i razviti svijest o redovnim ginekološkim pregledima.
Društveno odgovorna bila je i novinarka i tv voditeljica Hana Hadžiavdagić-Tabaković, te pristala snimiti fotografije koje pokazuju obnaženo žensko tijelo a u svrhu poticanja mladih žena na pregled dojki. Sve mi volimo svoje tijelo, medicinsko osoblje i rodbina svjedoče kako se žene kojima je odrstranjena dojka veoma teško nose s fizičkim nedostatkom. S našim čitateljima podijelila je svoje iskustvo o ovoj opakoj bolesti. Hani je, naime, od raka dojke umrla nana Nusreta, žena koja je prvi tumor uspjela pobijediti. No, kada se bolest vratila, 20 godina kasnije, bitku sa životom je, nažalost, izgubila….
Oktobar je mjesec tokom kojeg se obilježava borba protiv raka dojke, te se nastoji razviti još veća svijest o ovoj bolesti. Koliko ste Vi osviješteni u ovom smislu?
– Mislim da svaka žena itekako treba biti osviještena, jer ta opaka bolest odnese pola miliona ljudi godišnje, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije. Upravo danas tri miliona žena bori se s rakom dojke; gdje god da se okrenete, vidite majku, sestru, kćerku ili prijateljicu koju je pogodila ova opaka bolest. Prije 10-ak godina nije toliko govoreno o tome niti je medijski apelirano za redovne preglede, niti su žene znale kako se same pregledati. Danas je to svakodnevno u novinama, na internetu i televiziji i nikome nije strano. Nadam se da sam ovim fotografijama barem malo podigla svijest našim ženama koliko je važno redovno ići na preglede, jer otkrivanje bolesti u ranom stadiju daje nam veliku šansu za preživljavanje.
Nažalost, spadate u rizičnu skupinu, jer je Vaša nana bolovala od ove bolesti. Plaši li Vas ta činjenica? Koliko često odlazite na ginekološke preglede?
– Da, nažalost, ja sam u rizičnoj skupini, ali to me ne deprimira. Jednom godišnje sam na ginekološkom pregledu kod dr. Amre Hadžismajlović, koji uključuje i pregled dojki. Tako je već posljednjih 12 godina. Ja sam zaista veoma disciplinirana kada su redovni odlasci ljekaru u pitanju. Sve što rano otkrijemo daje nam nadu za život, za liječenje… Osim raka dojke danas skoro svaka treća mlada žena, govorim o starosnoj skupini do 30 godina, oboli od raka grlića materice, što je poražavajuće. Posljednji slučaj za koji znam iz bliže okoline veoma me uplašio, jer ta djevojka ima samo 23 godine. Rak ne bira dob, zato već od 18. godine moramo odlaziti redovito ginekologu bez obzira jesmo li sek*ualno aktivni ili ne.
Mislite li da u našoj zemlji još nije dovoljno razvijena svijest o ovoj bolesti?
– Nažalost, mislim da nije. U Hrvatskoj je situacija nešto bolja, jer svake godine na centralnom trgu u Zagrebu prve subote u oktobru obilježava se Dan ružičaste vrpce. Tom manifestacijom svakako se podiže svijest mladih žena, ali i muškaraca da opominju majke, sestre, djevojke… Drago mi je da je magazin “Azra” ovom prilikom još jednom pokazao svoju veličinu i da smo ovim fotografijama obilježili mjesec borbe protiv raka dojke.
U jednom od prethodnih pitanja spomenuli smo vašu nanu, majku vaše majke Halide, koja je izgubila bitku s ovom opakom bolesti. Koliko je imala godina kada joj je rak dojke dijagnosticiran?
– Nana Nusreta imala je 68 godina kada je u kupaonici za vrijeme tuširanja napipala čudnu kvržicu koje prije nije bilo. Kako je bila veoma hrabra žena, nimalo nije paničarila nego je odmah otišla doktoru. Rahmetli dr. Sead Idrizbegović utvrdio je da se radi o ozbiljnom problemu i da je potrebna hitna operativna intervencija. Ja sam tada bila beba, tako da se ne sjećam, ali mama je itekako sve zapamtila, jer je za razliku od nane veliki paničar.
U kojoj fazi joj je dijagnosticirana bolest i kako se liječila?
– Kao što sam već spomenula, nana je bila hrabra, pa je reagovala odmah. Njena bolest bila je na samom početku, tako da dojka nije amputirana u cijelosti nego je samo odstranjen dio gdje je bio tumor, uspostavilo se da je maligni i da je spasilo samo brzo reagovanje. Nakon operacije nije išla na zračenje, jer nije bilo potrebno, samo je pila određene lijekove. Naravno, to je ubrzalo njen oporavak, jer znamo kako zračenja utječu na cjelokupno psihofizičko stanje osobe.
Hanina nana Nusreta hrabro se nosila s bolešću, ali je drugi put nije uspjela pobijediti.
Koliko je, uopće, trajao taj proces liječenja, oporavka?
– Koliko znam, nije se dugo liječila i nije joj dugo trebalo da bude ona stara. Operaciju je dobro podnijela i nakon samo nekoliko dana vratila se u kolotečinu. Nana nije o svojoj bolesti puno pričala niti joj je davala važnost, čak je od moje mame krila nalaze, da se ne bi sekirala. Psihički je bila veoma jaka i nije dozvolila da joj bolest ukloni osmijeh s lica.
Je li se priklonila potpuno klasičnoj medicini ili je birala i neke alternativne izvore? Koje?
– U to vrijeme, govorim o osamdesetima, nije bila popularna alternativna medicina, o kojoj danas svakodnevno čujemo svašta, pa je nana birala onu klasičnu. Znam samo da je jela mnogo voća i povrća, izbjegavala masnu hranu i provodila mnogo vremena u našoj vikendici na čistom zraku. Danas je alternativna medicina itekako popularna, ali u mnogim slučajevima i pogubna. Znam slučaj gdje je djevojčica liječena alternativnom medicinom preminula, a ustanovilo se da je mogla preživjeti uz pomoć moderne medicine. Mišljenja su svakako podijeljena, jer veliki broj alternativnih metoda nema nikakvu dokazanu djelotvornost osim kratkoročnog placebo efekta… ali, meni je jasno da bolestan čovjek ne bira i ima samo jednu želju – za ozdravljenjem.
Po čemu Vi pamtite taj period njene bolesti? Je li bila jaka u svojoj borbi?
– U nekom od prethodnih odgovora govorila sam o prvom slučaju koji je preživjela i kojeg se ne sjećam, ali se, nažalost, dobro sjećam onog momenta kada se zloćudna bolest vratila. Naime, maligni tumor pojavio se na drugoj dojci nekih 20-ak godina kasnije, nana je tada imala 87. Nana Nusreta tada je već imala posljedice moždanog udara, ali to nije toliko utjecalo na njenu kvalitetu života, jer se, uz odličnu njegu, dobro oporavila. Reagirali smo brzo, ali naš poznati kardiolog utvrdio je da nanino srce neće izdržati operaciju te da se moramo zadovoljiti citostaticima, kako bismo spriječili otvaranje rane na dojci. Nažalost, nakon nekog vremena jaki citostatici utjecali su na jetru i nana je izgubila bitku. Pretpostavljamo da je došlo i do metastaza, jer posljednjih nekoliko dana života, sjećam se, da ju je cijelo tijelo boljelo i da smo je jedva uspjeli podići od jauka, kako bismo joj dali vode ili čaja, odavno je već prestala da jede pa je živjela na infuziji. Hvala Bogu, nije se dugo patila.
Je li ikada poklekla?
– Nikada nije odustajala od života, jer htjela je živjeti samo da bude tu za mene i moju majku. Nusreta je bila veoma požrtvovana i njenu pažnju nikada neću zaboraviti. Sjetim je se svakodnevno dok obavljam kućne poslove, kuham ili idem na pijacu. Evo, i sada su mi pune oči suza dok govorim o njoj, jer za mene je ona bila druga majka, cijeli život živjele smo skupa i bila mi je najveća podrška. Preživjela je tri rata, borila se 10 godina s pokušajima da ostane trudna i rodila u 40-oj, što je za to vrijeme (1954.) bilo veoma rizično. Mlada je izgubila supruga, profesora bosanskog, francuskog i latinskog jezika, te ostala udovica s kćerkom od 18 godina. Na njenom licu nikada nisam vidjela tugu ili zabrinutost čak i onda kada je pod kišom granata u podrumu pravila pitu od koprive za cijelu zgradu.
Kada je njoj, ali i Vama bilo najteže?
– Najteže je bilo svakako taj posljednji mjesec, kada je prestala da jede i ustaje iz postelje. I za nas i za nju. Njoj je bilo grozno, jer se patila, jer ju je sve boljelo, a nama je bilo teško gledati je kako nas napušta i kako njena ljepota blijedi. Teško je bilo gledati jednu prelijepu ženu čije su se nebesko plave oči pretvorile u dva crna kamena. I danas se sjetim kako je mamina najbolja drugarica dr. Radmila Tasovac govorila: “Nana se neće oporaviti, ne može, stara je i samo će se ugasiti, morate to shvatiti”. Naravno u tom momentu teško je prihvatiti da nema pomoći i lijeka koji je može vratiti u mladost i izliječiti, ali s s vremenom smo shvatile da je nana otišla na bolje mjesto i da je sada sretnija.
Po čemu, inače, pamtite taj period svog života?
– Svakodnevno smo uz ženu koja je brinula o njoj bile i ja i moja majka. Prolazile smo sve zajedno, ali ja sam tada bila na fakultetu i mnogo vremena provodila izvan kuće, što mi je danas žao. Žalim za svakim izlaskom i dernekom, jer sam dolazila kasno, nervirala mamu koja ionako nije spavala, ali najteže mi je to što s nanom nisam provela više vremena. Neću sebi nikada oprostiti što u tim trenucima nisam sjedila uz nju stalno, čitala joj, pričala… Nekako imam osjećaj da me napustila, a da se nisam stigla niti pozdraviti.
S obzirom na to da spadate u rizičnu skupinu, je li Vas plašilo kako će Vaš organizam reagirati na ugradnju silikona? Ili u tom periodu niste razmišljali o eventualnim posljedicama?
– Kao što već znate, ja sam veliki veseljak, pozitivna i uvijek nasmijana, tako da ne razmišljam o bolesti, ali se preventivno borim, naravno. Sama ugradnja silikona nimalo ne utječe na nastajanje, sprečavanje ili mogućnost otkrivanja tumora. Vođena tom spoznajom nimalo se nisam dvoumila, niti se danas kajem zbog silikona. Mislim da bolest ne bira i da se svakome može desiti da oboli i da bude odabran za borbu na život i smrt. Uopće ne podržavam Angelinu Jolie i njezino preventivno uklanjanje obiju dojki, jer ukoliko si nosilac gena tumor se može pojaviti na bilo kojem dijelu tijela. Ako je suđeno, suđeno je i na Božije odluke ne možemo utjecati ili ih promijeniti.
Šta je prevencija raka dojke?
– Prevencija je svakako zdrav život, prehrana iz ekološkog uzgoja, redovan pregled i smanjenje stresa, ali… Ja sam ratna generacija, dijete koje je odraslo i živjelo pod stresom četiri godine, dijete koje je jelo Ikar konzerve i keks iz Vijetnama star 40 godina, dijete koje je u razvoju bilo bez potrebnih vitamina. Dijete koje je učilo čitati i pisati pod svijećama. Šta bude, bit će…
Alkohol,antiperspiranti, masna hrana… također su riziko faktori. Kakva stav imate prema ostalim pospješivačima raka dojke?
– Spomenula sam stres kao jedan od čimbenika koji najviše utječu na rak, ali danas živimo takvim životnim tempom da je stres jednostavno nemoguće zaobići. Pokušavam izvući iz svega ono najbolje, a to je zdravo se hraniti, baviti se tjelesnom aktivnošću i naravno ne konzumirati alkohol prečesto. Jednom mjesečno je valjda podnošljivo.
Mnoge svjetske ličnosti pobijedile su ovu bolest i o tome su otvoreno govorile. Podržavate li takvu vrstu razvijanja svijesti o raku dojke i šta mislite zašto se kod nas toliko o tome ne priča?
– Kod nas je generalno sve tabu tema, djecu donose rode, a prvi poljubac ili gubljenje nevinosti su strašnije teme od ratnih zločina. Takav smo narod, takav nam je mentalitet. Ja nikada nisam živjela prema pravilima našeg društva i uvijek sam izlazila iz okvira. Mislim da je veoma važno ne kriti bolest, o tome govoriti, jer tako možete pomoći drugima. Kada progovorite o problemu, možda možete pronaći pomoć za koju niste znali, možda vam neko da savjet zbog kojeg ćete ostati živi. Bolest nije ništa strašno ili sramotno, bolest je nešto što se može dogoditi bilo kome.
