“Oni će pobijediti jer imaju više brutalne sile
Ali uvjeriti neće nikoga pa ni sebe
Za to bi trebalo da imaju ono što im tako
Nedostaje
Razum i pravdu na svojoj strani
Sve je na njihovoj strani osim pravde i razuma.”
Ova facebook poruka na nalogu pisca i reditelja Zlatka Pakovića ponajbolje svjedoči o osjećajima samog autora predstave “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo” koja se uprkos višegodišnjoj politici poricanja počinjenih zločina u ratovima devedesetih, a posebno genocida, od protekle sedmice izvodi na sceni beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju.
O tome svjedoči i sama kapija kultnog zdanja pokojne Borke Pavićević u Birčaninovoj 28 preko koje su “nepoznati autori” zalijepili poruke na kojima piše: “U Srebrenici nije bilo genocida”. Sve se to događa nedaleko od “čuvene” muzičke fontane na Slaviji, a nije daleko ni zgrade Vlade Srbije u Nemanjinoj, odakle je i sama netom reimenovana premijerka Ana Brnabić znala ponoviti kako se u Srebrenici dogodio “strašan i užasan zločin, ali nikako i genocid”, što je mantra koju ponavljaju i Šešelj i Vučić, a potom i svi ostali koji imaju bilo kakve veze s vlašću, a bogme i sa značajnm dijelom opozicije.
Autoru prijete i vješanjem
I nema na balkanskom jugoistoku ničeg novog i iznenađujućeg jer, kako kaže sam Paković, sve je na njihovoj strani. Ponajviše argument brutalne sile. Zato niko nije ni očekivao da tabloidi i ružičaste televizije koji treniraju raspamećeni puk da misle baš onako kako im se servira, najedanput postanu zagovornici pravde i istine, niti da, ničim izazvano, pohrle u pozorište u koje nikad i ne ulaze. Pogotovo ako je riječ o djelu proskibiranog autora čijim je predstavama na ovaj ili onaj način onemogućeno igranje na pozorišnim scenama u Srbiji pod banalnim izgovorom renoviranja ili klimatizacije dvorana. Kao da pitaju šta ste drugo očekivali kad se govori o najtrumatičnoj temi i najvećem zločinu posle Drugog svjetskog rata u Evropi – genocidu u Srebrenici.
Očekivane psovke, prijetnje i uvrede pljušte nakon premijere, a terciraju im srbijanski mediji sa tekstovima o “skandaloznoj predstavi usred Beograda” ili tipa “Srpsku zastavu bacili pod noge, svoj narod optužili za genocid”.
Pokrenuta je prava hajka, u kojoj se autori i protagonisti nazivaju monstrumima, a nisu rijetki ni oni “pravovjerni” koji pozivaju da ih se kazni koje se, kako kome padne napamet, kreću od novčanih do vješanja. Pakovića nazivaju “prodanom dušom”, “fašistom” ili “bolesnikom” uz ocjene kako je njegova predstava “morbidna” jer napada SPC i Srbiju te upoređuje Srbe sa nacistima”.
Oglasio se i Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji koji je i producirao predstavu sa pozivom nadležnim organima da reaguju “povodom brutalnih prijetnji glumcima i autoru predstave”, a kritičkoj javnosti, pozorišnim i drugim institucijama kulture da osude takve reakcije na pokušaj da se progovori o zločinu.
Cilj tih surovih i vulgarnih prijetnji usmjeren je na sprječavanje daljih izvođenja u Srbiji uz želju da se na taj način želi ušutkati kritički dio društva koji govori o najtraumatičnijim procesima i događajima iz novije istorije regiona “prije svega o istorijsko-političkoj odgovornosti srpskih intelektualnih elita za rat i zločine nad bošnjačkim stanovništvom, uključujući i genocid u BiH”.
“To je prva pozorišna predstava u Srbiji koja u epicentar stavlja jedno od najvažnijih moralnih pitanja za društvo u Srbiji – priznanje genocida u Srebrenici”, ukazao je Helsinški odbor. Njegova izvršna direktorka Izabela Kisić je napisala da pozorišta i institucije kulture – šute.
“Kao producentkinja predstave, pitala sam uprave svih beogradskih pozorišta da otvore vrata za uvodni perfomans u ovu predstavu na samo jedan dan. Svi su odbili. Političko-istorijska odgovornost traje dok traje poricanje zločina. Kolektivno izbegavanje da se zločin osudi je moralni zločin”, rekla je Kisićeva.
Kukavička srpska kulturna elita
Govoreći o svojoj priči o Srebrenici i potrebi suočavanja sa zločinima, a ne njihovom upornom poricanju, podnaslovljenoj kao liturgija, Paković već u jednom od prvih intervjuu poslije premijere ističe jedan od najbitnijih slojeva kritiku srpske kulturne političke elite koju otvoreno proziva za kukavičluk.
“Veza malograđanštine blazirane beogradske kulturne elite, đilkoškog nacionalizma bećkovićevske provenijencije, razotrkrivena je u predstavi, a nekoliko njenih ministranata u kulturi sedelo je u publici. Najdivniji gest prema mom radu učinile su kolege iz Narodnog pozorišta Tuzla. Došli su iz grada u kojem je Vojska Republike Srpske 25. maja 1995, artiljerijskom granatom ispaljenom na sam centar grada, ubila 71 čoveka mlađeg od 27 godina, a taj grad ni pre toga ni posle toga do dana današnjeg, za svoju vlast nijednom nije izabrao nacionalnu stranku. Sa tim sam prekrasnim ljudima u januaru ove godine izveo premijeru svoje „Crkve bosanske“, kojom smo urbi et orbi pokazali da nema nikakve teološke prepreke da se u džamiji venčaju dve muslimanke po šerijatskom pravu, ako su u ljubavi. Mi smo taj obred obavili u pozorištu, zato što je u pozorištu moguće ono što u realnom životu nije čak ni verovatno. Tako je i sa predstavom-liturgijom „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo“. Ona je građanski obred konstituisanja javnosti, koja je u Srbiji razorena.”
Paković nije propustio priliku da se direktno obrati kulturnim poslenicima, uostalom kao što to čini i u svojim tekstovima i na sceni.
“Ako su vam usta puna priče o angažovanoj umetnosti, političkom teatru, a sa Brehtom na usnama počinjete svaku svoju kritiku, zašto da ćutite nad predstavom u kojoj se osuđuje kulturno vrelo koje ne samo što je proizvelo genocid u Srebrenici, brojne druge pokolje i etnička čišćenja, nego će to i dalje proizvoditi, naravno, onda kad toj eliti, u sprezi kultura-religija-politika-biznis rat na ovim prostorima opet postane finansijski unosniji od mira?“ I zašto, kad se već bunite protiv postavljanja orijaškog spomenika-skalamerije Stefanu Nemanji, protiv antiekološkog plana izgradnje u Košutnjaku itd, zašto da ćutite o predstavi „Vox Dei – građanska neposlušnost“, u kojoj su po važećim zakonima kompletnoj vladi, javnom tužiocu i predsedniku države, sudili oni koji su likvidirani zbog svoje građanske časti i hrabrosti? Ćutati znači lagati. Ćutati znači ubijati. Srpska kulturna elita je kukavička.
Medenica: Dva opravdanja za “blasfemiju”
Da je moguće čitati “Srebrenicu” u krležijanskom ključu i prepoznavati je i kao Pakovićev obračun s njima, potvrđuje ugledni dramaturg i pozorišni kritičar Ivan Medenica u svom odgovoru na prozivku u samoj predstavi u kojoj igraju ili se pored Medenice, spominju i porodica Bećković, vladika Nikolaj, Dobrica Ćosić, Milorad Ekmečić, Biljana Plavšić, Nikola Samardžić, Emir Кusturica, Biljana Srbljanović pa čak i Marina Abramović.
U kritici u nedjeljniku NIN “Ovo nije moj obračun s njim”, Medenica ocjenjuje kao neumjesno da u predstavi koja komemoriše genocide u Srebrenici u prvi plan izbija upravo autorov sukob sa “kulturnom elitom” koja ga ne prihvata ili osuđuje, nalazeći da za ovu “blasfemiju” postoje dva opravdanja.
“Prvi je koncept koji Paković razvija u svojim poslednjim predstavama: on aktivno učestvuje u njima, а u liku koji stoji na razmeđi brehtovskog komentatora i “kontekstualizatora” događanja i svešteneika svojevrsnog rituala čišćenja zajednice od zločina i krivice zajednice od zločina i krivice. Drugi jeste činjenica da se u predstavi genocid u Srebrenici posmatra iz perspektive odgovornosti njegovih podstrekivača iz redova srpske nacionalističke elite, koja tu odgovornost ne prihvata, optužbe izvrće i vraća svojim kritičarima, među kojima je Paković jedan od sigurno najistaknutijih”, piše Medenica.
Jedan od vodećih ljudi u srpskom pozorištu tvrdi da je “Srebrenica”, ipak, prevashodno Pakovićeva samosvesna verzija „mog obračuna s njima“, ali da nisu zanemarene ni žrtve: javljaju se stilizovane, oratorijumske ispovesti srebreničkih žrtava ili njihovih rođaka, ali i onih srpskih koje su stradale zbog skrivanja ratnih zločinaca (topčiderski gardisti i drugi).
Po njemu su najbolji dio predstave glumci “jer je u osnovi problema Pakovićev tekst, a ne glumačka igra”. Glumci su uspešno oblikovali komičke krokije: autoritarni nacoš, vladika-akademik (Vahid Džanković), njegov slabi i ljigavi sin, advokat s književnom ambicijom (Boris Milivojević), snaha, samouverena predstavnica kulturne elite, direktorka Narodnog pozorišta (Кatarina Jovanović), unuk, blazirani i svetski priznati ratni fotograf, neosetljiv na sudbine svojih „modela“ (Ivan Jevtović) i najmlađi član klana, unuka-konceptualna umetnica, isto blazirana, ali još uvek buntovna (Andreja Кargačin).
O genocidu se mora govoriti
Nema nikakve sumnje da će Paković odgovoriti Medenici, kao što nema sumnje i da se dvojica stvaralaca slažu na mnogo načina o ulozi angažovanog pozorišta, pa i konkretnoj Pakovićevoj predstavi. U toj polemici biće i već ih ima i udaraca “ispod pojasa” ali je utisak da se o predstavama, pogotovo onima koje govore o velikom zlu kakvo je genocid u Srebrenici, može i mora govoriti i na sceni i van nje jezikom u kojem nema – mržnje. Koja, nažalost, izbija iz svake riječi buljuka “komentatora” na društvenim mrežama koji i ne znaju za drugi jezik. Zbog njih i, naročito, onih koji misle da jesu ili stvarno jesu srpska kulturna elita a šute, ovo i jeste više pokušaj njihovog obračuna s Pakovićem nego Pakovićev obračun s njima.
Možda “Srebrenica”, kako kaže Medenica, pati od nekih zanatskih slabosti, ali je sigurno da govori jezikom žrtava od kojih mnogi strijeljani ni poslije 25 godina nisu čak ni ukopani. Kao što je sigurno da će biti prikazana u pratećem programu na Bitefu iduće godine. Ostaje da se vidi kakav će njen prijem biti kada krene na turneju po Srbiji.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
