On čeka na nastavak puta u novom tranzitnom centru u Makedoniji pred pograničnom Đevđelijom. Cilj tog mladića, kao i mnogih drugih od ukupno 7.000 izbjeglica koliko ih je danas ovdje, jeste – Njemačka. Prije odlaska u izbjeglištvo, Rezae je radio kao prevodilac Bundesvera u avganistanskoj provinciji Kunduz – sve dok se njemački vojnici nisu od tamo povukli. „Onda su stigli talibani koji su mojoj porodici i meni napravili pakao od života“, opisuje Bargalai Rezae situaciju koja ga je natjerala u bjekstvo.
Ali do novog početka u Njemačkoj, pred njim je još dalek put. Nakon dva mjeseca punih straha, haosa i neizvjesnosti, u Makedoniji se sve odvija iznenađujuće glatko, priča Rezae. Tamo je najprije registrovan, zatim je dobio hranu i, čak, topao tuš. Granična policija sada će ga sa jednom manjom grupom prebaciti u tranzitni centar. Na kraju jedne kaldrmisane ulice nalazi se na stotine taksi-vozila, oko četrdeset autobusa i pet vanrednih vozova koji bi trebalo da ih prebace do granice sa Srbijom.
Granična policija: „Ne ostaju ovdje ni tri sata“
Đoko Lazarev iz makedonske granične policije odgovoran je za organizaciju u tranzitnom centru. Od prije nekoliko sedmica ovdje je mnogo učinjeno po pitanju reda i discipline. Između ostalog i zato što su ljetos iz Đevđelije u svijet odlazile sasvim drugačije slike: granični policajci koji tuku izbjeglice iz Sirije, Iraka ili Avganistana. Uz to, toplotni talas koji je situaciju činio nesnosnom. Nerijetko je istovremeno dolazilo na desetine hiljada izbjeglica, bez da ih je u Makedoniji čekao minimum osnovnih stvari za zbrinjavanje.
U septembru je, nedaleko od zelene granice, u poljima podignut mali šatorski grad. Takozvani „privremeni tranzitni centar“, u kome je 1.500 izbjeglica bilo registrovano, zbrinuto i odakle su nastavljali svoj put. Takva stroga procedura za mnoge izbjeglice je prije mrcvarenje nego neophodna mjera, kaže policajac Lazarev. „Oni bi najradije htjeli da sa hiljadu drugih ljudi istovremeno dođu u tranzitni centar i da već nakon pet minuta uđu u voz u pravcu Zapada.“
Tek je jedna zakonska izmjena omogućila da ulazak izbjeglica u Makedoniju uopšte bude legalan. Oni danas dobijaju dozvolu da u roku od 72 sata organizovano i kontrolisano prođu kroz zemlju ili da u Makedoniji zatraže azil – što inače do sada nije uradila ni jedna jedina osoba. „U prosjeku izbjeglice kod nas provedu oko tri sata“, kaže Lazarev, vidno ponosan na trenutnu znatno bolju situaciju.
Problemi postoje prije svega u direktnom kontaktu sa avganistanskim izbjeglicama, jer od deset prevodilaca u tranzitnom centru, samo jedan je u stanju da se sa njima sporazume. „Mnogi ovdje kažu da je nastup Avganistanaca mnogo agresivniji od drugih grupa izbjeglica. Moj utisak je da je to jednostavno izraz frustracije, jer ne znaju tačno gdje se nalaze i zašto opet moraju da čekaju.“
Kod graničnog kamena 59 neprestano se čeka
Novopridošlim izbjeglicama potrebno je mnogo strpljenja, prije svega kod graničnog kamena broj 59. On je udaljen oko 600 metara od tranzitnog centra i markira zelenu granicu između Grčke i Makedonije. Oko pedeset graničnih policajaca tu pred prugom formira živi zid. Između njih i izbjeglica koji na grčkoj strani sjede na zemlji je žičana ograda. Jedan pomagač UN-a sa plavim prslukom moli izbjeglice za još strpljenja, dok sljedeća grupa od pedeset ljudi ne bude puštena u tranzitni centar. Jedan mladić u jakni duginih boja i sa prijateljskim pogledom upada mu u riječ. Sa svojim „okej, okej, okej“ budi nadu i na trenutak dobro raspoloženje.
Danas se tu okupilo oko dvije hiljade ljudi, kaže UN-ov pomagač i dodaje da je često prethodnih dana bilo i preko 8.000 ljudi. Policajac Đoko Lazarev očekuje da će tokom noći stići još izbjeglica, u zavisnosti od odluke grčke granične policije. „To zavisi od policajca do policajca. Ali zvaničnog kontakta ili nekakve prave koordinacije – nema.“ Kada bi EU osigurala svoje granice, u Makedoniji ne bi bilo takvog priliva izbjeglica, uvjeren je Lazarev. „A granica EU koja bi morala da se kontroliše nije ovdje, već se nalazi između Turske i Grčke.“
Priliv izbjeglica još je neprekidan. Proteklih sedmica vidno se promijenilo samo to iz koje zemlje dolaze, objašnjava Aleksandra Kraus iz UNHCR-a. Prema podacima kojima ona raspolaže, početkom juna je 80 procenata svih izbjeglica u Đevđeliji bilo iz Sirije – iz Avganistana ih je bilo samo oko sedam odsto. To se sada potpuno promijenilo. „Među izbjeglicama je najviše avganistanskih porodica“, ističe Kraus. To je dovelo do tenzija između pojedinih izbjegličkih grupa.
Dvadesetpetogodišnji Fajsel je sa svojim roditeljima pobjegao iz grada Dare na jugozapadu Sirije. Bijesan je na sve koji su rat u Siriji zloupotrijebili za odlazak u izbjeglištvo iz ekonomskih razloga i uvjeren da je oko njega najviše izbjeglica iz Irana, Avganistana, Alžira ili Maroka. „Svako ima pravo da ode ukoliko je u njegovoj zemlji rat“, kaže Faisel. „Ali gdje je, molim vas, u Alžiru ili Maroku rat?“
