Balkan je trusno područje Evrope na kojem se još nisu ohladile čahure iz devedesetih godina. Propali projekti stvaranja velikih nacionalonih država nisu uspjeli, niti opstali, osim u knjigama historicistički nastrojenih ideologa i u glasovnim porukama manipulatora na političkoj platformi.
Etiološki gledano, uzrok problema su ostavljena otvorena pitanja o tome ‘’šta kome pripada’’ i ‘’ko je gdje bio’’, ne ulazeći u probleme sadašnjosti i realnosti. Problem jugoslavenskog pakla je ideološki zasnovano na pukoj kartografiji i nastojanjima da se stvaraju nove granice, nestaju neke države, a sa državima i narodi, što podrazumijeva masovne zločine, protjerivanja i sam genocid. Međutim, ljudski resurs je suština demografije, gdje, svakako, ne možemo izmišljati narod i zamišljati da je moguće sijati ga po teritorijama koje su zacrtane, ako tog naroda, zaista nema i ako su demografska supstanca ‘’osvajača’’ i njegov ljudski resurs u potpunom sunovratu i kome je svaka statistika crna i prognozira crnu budućnost.
Nijedan od pokušaja stvaranja velikih nacionalnih država na Balkanu, nije uspio. Evidentno je i da nikada neće ni uspijeti. Barem nije moguće više ratom, što zbog kontinuiteta suverenosti država i njihovim, kakvim takvim instrumentima odbrane, koji nisu bili ujednačeni devedesetih godina, kada je Evropa, uplašena ili navijački stajala po strani, podržavajući ispod stola jačega, što se drastično promijenilo pozitivno zbog novog, izuzetno moćnog utjecaja S.A.D.-a, koji pod svoje okrilje ima većinu članica, pa i najveću svoju vojnu bazu u Evropi. Dakle, najprije, ne mogu NATO članice ratovati međusobno, što znači da, npr. Albanija i, uskoro, nova članica NATO-a Makedonija, trajno rješavaju svoje pitanje međunacionalnog sukoba između Makedonije i Albanije, ali i Kosova. S druge strane, Crna Gora, također, pod okriljem NATO-a, riješila je sva svoja moguća sporna pitanja, što povlači i političku volju da podigne na najviši nivo odnose sa državama sa kojima dijeli isti opseg interesiranja. Pošto se radi o maloj državi, koja je jedina na Balkanu, država čija najbrojnija nacija ima ispod 50% stanovništva, sa tri velike nacionalne skupine, ne možemo je uzeti u obzir kao prijetnju stabilnosti, u svakom smislu, što važi i za Makedoniju.
Hrvatska, kao članica NATO-a, koja, mada nikada nije imala bilo kakav vid sukoba sa Albanijom, sada ima najbolje bilateralne odnose i predstavlja okosnicu NATO-a na Balkanu. Što se tiče hrvatskih pretenzija za širenje svoje države na Balkanu, to je ograničeno njenim pristupanjem EU, što zahtjeva poputnu stabilizaciju, ali i dobijanje maksimuma političkih i građanskih prava Hrvata u Bosni, jedinoj prekodemokratskoj zemlji u Europi, gdje ispod 15% stanovništva upravlja državom u procentu jedne trećine ovlasti. No, demografske prilike i mortalitet hrvatskog stanovništva, kako u Hrvatskoj, tako i u dijelu Bosne koji naseljava, tek je primarni problem sa kojim bi se isti, najprije, trebali pozabaviti. Iako, povremene ili konstantne političke implikacije u tzv. hrvatskom dijelu Bosne, oživljavaju separatističke ideje devedesetih godina, one pored sabotiranja građanskih integracija u državi i širenja nacionalizma, neće i ne mogu imati drugi efekat, osim neosnovanog povećanja animoziteta Hrvata prema svojoj bezizlaznoj situaciji i oživljavanja zločinačkih ideja koje su, svojevremeno, na teritoriji Bosne, sprovodile hrvatske zločinačke i separatiskičke grupe devedesetih godina, jer drugačija Bosna bez genocida, pokazalo se, u strukturi stanovništva nije moguća. No, ozbiljno treba uzeti svaku aktivnost koju na prostoru Bosne čini dio hrvatskog političkog rukovodstva sklon separatizmu I remetilačkim aktivnostima i u tome ga spriječiti, jer su Bošnjaci i Hrvati, u nekim područjima, u kompaktnosti, što najbolje ilustrira grad Mostar.
Zanimljiva je prisutna nacionalna manjina Mađara, koja u Srbiji dolazi od brojke, danas, od oko 250.000 hiljada, ali se i ona suočava sa mortalitetom, koji je, između ostalog u Vojvodini, najveći, ali Mađarska je već, skoro, desetljeće i po članica EU i stabilna država, te prava njene nacionalne manjine u Srbiji su ispunjena, a bilateralni odnosi sa Srbijom umjereno dobri.
Epicentar svih dješavanja nije kosovsko pitanje, već pitanje Bosne, čije unutarnje razgradne sile, djeluju preko vlasti srpskog naroda u institucijama i vlastima jednog od dva bosanska entiteta. Pošto supstanca srpskog stanovništva u pograničnim dijelovima sa srbijom, nakon progona i genocida nad Bošnjacima, danas se spominje kao tvz. neprirodna granica, ona geografski spaja samo 25% jednog od dva bosanska entiteta, dok drugi, presječen na pola sa Brčko distriktom i nekoliko općina pored, siječe entitet koji je obavezan postojanjem Dejtonskog sporazuma, kao i ostalo. Znači, geografski je nemoguće nikada stvoriti kompaktnu cjelinu ovog entiteta. Što se demografije tiče, ona u Bosni je na strani Bošnjaka, kao najbrojnijeg naroda, koji je zaobišla negativna stopa prirodnog priraštaja, dok je, sa druge strane demografska katastrofa na strani gdje je prisutna srpska nacionalna suptanca, kao i najgori uvjeti ekonomskog života, koji vuku sa sobom i velika migraciona kretanja ka Evropi. Dakle, populacioni potencijal, prostorno polu prazne i nenasjeljene Istočne Bosne, ili manjeg entiteta, ne postoiji. Postoji evidentan pokušaj separatističkih ideja, koje mogu dovesti do nacionalnih sukoba iz razloga što pod političkom kontorolom Srba u manjem entitetu, živi oko 200.000 hiljada Bošnjaka, bez čije odluke se ne može odlučivati o državi u kojoj žive. Zapravo, jedini ozbiljni separatizam na Balkanu dolazi od strane razgrađujućih državnih faktora srpske političke elite u Bosni.
Demografski gledano, Bosna mijenja svoj sastav stanovništva, ali ne mijenja svu nakaradnosti postojanja svoje administracije, koja je omča oko vrata dodatnoj situaciji. Ona ne postoji kao država u kojoj se poštuju građanska i politička prava, jednostavno zato što se za vodeće državne i političke funkcije mogu birati samo konstitutivni narodi, a tzv. ‘’nekonstitutivnim ‘’ se ne upisuju nikakva prava. Sam dokaz tome je presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci, koja će kad-tad poslužiti kao osnova stvaranja konačne ustavnopravne i građanske države sa svim slobodama. U tome je neminovna pojava novog državnog sporazuma, ovoga puna ne ‘’o miru’’, već ‘’o razvoju’’. Tzv. “Dejton 2” ili neki drugi dokument, po kojem će vladati narod, a ne svi malo, ili svi ni malo, izabrani građanski predstavnik, pa bilo iz manjinske ili većinske nacionalne strukture stanovništva.
Što se tiče nerješenog pitanja ‘’razgraničenja”, Srba i Albanaca na Zapadnom Balkanu i potencijalnog vojnog sukoba, ozbiljno je uzeti sve u obzir, ali i realnost koja demantuje da je tako nešto, zaista, i moguće. Srbija kao kanditat za članstvo u EU i Kosovo kao kandidat za članstvo u UN, prema tzv. Briselskom sporazumu, traže relevantno rješenje normalizacije odnosa, ma koliko postojala međusobna negacija, ipak nastupaju kao dva međunarodna subjekta. Rješenje će ići u smjeru kompromisa bolje strane sa boljim pozicijama na međunarodnoj političkoj sceni, pa se iz toga može zaključiti epilog cijele priče. Srbija, svakako, kao zemlja na europskom putu i zemlja sa velikim inostranim investicijama, pucala bi sebi u obje noge, prepolovila svoje stanovništvo novim valom bježanja stanovništva sa nestabilnih prostora i nikada se ne bi oporavila od bilo kakvog, čak i manjeg sukoba, koji bi raspršio sve nade da se ikada može podići. Sa druge strane, to ne odgovara ni stranom kapitalu, investitorima i velikom stranom novcu koji kontrolira tržište Srbije na kojem mnogo profitira korišćenjem jeftine radne snage.
Što se tiče demografskog položaja i potencijala Srbije, on predstavlja model potpunog demografskog i migracionog kolapsa i propasti i na Balkanu i u Europi. Srbija prijeti da postane država u čijem će glavnom gradu Beogradu prije sredine ovoga vijeka, živjeti polovina od ukupnog stanovništva, manji gradovi postati općine, varoši sela, a hiljade sela potpuno nestati. Srbija, zapravo, nema demografski potencijal na polovini svoje teritorije, što je ograničava u svakom smislu. Što se tiče Albanaca, oni imaju ubjedljivo najveći demografski potencijal na Kosovu, zatim u Albaniji i Makedoniji, ali i dijelovima u Srbiji, Crnoj Gori i Grčkoj, gje takođe žive. Specifično za Albance je to što su u kompaktnom teritorijalnom nacionalnom korpusu u svim državama u kojima žive. Iako i od nekih albanskih političkih i intelektualnih krugova dokazi ideja velikodržavlja, ona također, nije moguća, niti se, za razliku od drugih deklarira kao pojava koja bi za sobom nosila strahote kao pojava dvaju već viđenih pokušaja stvaranja velikodržavlja. Prateći albansku akademisku elitu, nema riječi o bilo kakvim idejama sličnim onima kakve su imali zločinci Milošević I Tuđman. Međutim, moguća je, I očekivana demografska dominacija Albanaca, na svim teritorijama na kojima sada žive, ali tu postoji i njihov dovoljno jak demografski potencijal, što svjedoči statistika da će ta nacija do kraja ovog vijeka, predstavljati polovinu od ukupnog stanovništva na pomenutim prostorima, od sjevera Grčke do najzapadnijeg dijela Hrvatske. Samim tim će se i mijenjati demografija balkanskih država, u kojima žive Albanci, koji će predstavljati jak politički i svaki drugi faktor. Izvan granica matične države, takav potencijal imaju samo još Bošnjaci u Sandžaku pretežno, historijskoj regiji, i avnojskom utemljeljenom subjektu, čije se stanovništvo brojčano povećava u Srbiji i Crnoj Gori, ali se takav potencijal odnosi I na Bosnu.
Kako teku procesi evroatlanskih integracija, Kosovo je, de facto, subjekt NATO pakta, te će Bosna i Srbija, kao jedine države izvan sfere tog međunarodnog utjecaja, vremenom prilagođavati i biti primorane postati članice. Bosna bi izmjenama izbornog zakona, prema kojem bi, odlukama većine građana bilo koje nacionalnosti, država hvatala tokove integracija države svake vrste, postala trajno uređena, a Srbija kao skora i buduća članica EU, bila predodređena da se integriše i u NATO savez, čime bi osigurala svoj integritet u integriranom NATO okruženju Što se tiče tzv. razgraničenja sa Albancima, koje predstavlja vrlo opasno pitanje razmjene teritorija, a što povlači za sobom i razmjene stanovništva, nije moguće i rješivo bez sukoba, a toga su svjesne obje strane, bez obzira na to koja bi u potencijalnom sukobu bolje prošla i to se nameće kao banalno i stimulativno pitanje, koje samo, ili priprema na komromis ili ultimatum. Mijenjanje granica je, u ovom slučaju, jedino moguće bez granica i u teritoriji slobodnog kretanja.
Svakako, integracije ostatka balkanskih država nemaju alternative bilo kakvom azijskom ili srednjeazijskom bloku, što još uvijek podgrijeva pažnju evroskeptika i simpatizera nekih država sa istoka, a sa druge strane, neminovnost takvih integracija, ruši svaki mit o bilo kakvom ekonomskom progresu, koji će poslije demografskog, značiti trajnu liniju razdvajanja stanovništva na Balkanu, a to je podjela na razvijene i nerazvijene, kako države, tako i nacije.
Da je stvaranje velikih država moguće, moguće je, ali po svim prilikama, i isključivo demografskim efektom. 2100. godine, kako stvari stoje, države će, kao i sada, pripadati većinskim narodima u njima, koji će imati političku većinu. Što se tiče naklonosti svjetskih sila zainteresiranih za Balkan, one će, svakako, biti naklonjene narodima sa dobrom demografskom pozadinom, jer u međunarodnim odnosima koji pravdu i uravnoteženost mjere količinom vojne moći, a bolji život ekonomskim interesom, radno sposobno, ravnomjerno nasjeljeno i mlađe stanovništvo, primarni su potencijal za gradnju partnerstva. Gdje toga nema, svaka druga integracija na međunarodnom planu, nije moguća. Svijet, za razliku od nas, ne razmišlja godinu, već stotinu godina naprijed. Kako stvari stoje, jasna je i vrlo predvidiva sudbina Balkana za sto godina, barem što se demografskih prilika tiče.
Autor: Dženis Šaćirović
